Kako ovih dana kaplju izvješća poslovanja hotela u trećem tromjesečju, tako je jasnija slika sektora koju je stvorila kriza, ali uz debelu pomoć države koja se pak pravi da joj puno toga nije jasno.

Pad prihoda i dobiti pogađa i najbolje, među kojima ima i onih koje će kamate na kredite već u ovoj godini iz dobitnika pretvoriti u gubitaše. Ima, doduše, razlika u poslovanju pojedinih tvrtki koje su uložile u kontrolu troškova i prodajnu politiku te objekte koji su im povećale cijene. Ali situacija nije ni izbliza onakva kakvu priželjkuju i najskromniji investitori. Dakako, kriza je uzela danak. Hotelijeri koji su se uspaničili najavama recesije drastično su srezali cijene, koje će teško vratiti na staro. Na nekim destinacijama ni to nije pomoglo i gostiju nije bilo dovoljno da pokriju ono malo mjeseci kupališne sezone. Neki su zbog previsokih apetita predali upravljanje drugim kompanijama, neki će se naći pred likvidacijom, stečajem, očekuju se otpuštanja. Ali bilo bi i pjesme da je za sve kriva kriza, i da će barem u 2011. godini, za kad se najavljuje početak oporavka i rasta, kotač koji je krenuo u rikverc okrenuti pravac. Realno, i to je moguće, jer dvije godine i nisu toliko dugo vrijeme da se ne bi moglo preživjeti, a opet nisu ni prekratke da se ne bi moglo krenuti u razvoj. To znači da država mora donijeti odluku o pozicioniranju turizma, a potom sektoru omogućiti razvoj, pokrećući mehanizme poznate svim dosadašnjim premijerima i ministrima. Jedino se u tom slučaju može, kako to priželjkuje Niko Bulić, do 2020. godine doći do turističkog prihoda od 20 milijardi. Ili barem pobjeći iz percepcije Hrvatske kao jeftine “cimerfraj” destinacije, u kojoj je osamdeset posto hotela izgrađeno prije 1979. godine, a apartmani se otvaraju u garažama.