U turizmu se počinju bojati. Uskrs, prvi maj, lipanj…kako popuniti kapacitete, ispuniti rupe između blagdana? Kako produžiti sezonu?

Prekratka sezona smanjuje prihode hotela, turoperatora, restorana, suvenirnica, trafika, autocesta, države. Ograničava mogućnosti turista – jadranski hotel koji bi možda odabrali otvara se tek u lipnju, kao i restoran u istom mjestu kojem se bez hotelskih gostiju ne isplati otvarati kuhinju. Zbog manjih prihoda produžuje se i rok isplate investicije, pa kratka sezona ograničava i značajno ulaganje u sektor. Istodobno, osim masovnih naricaljki koja se pojačava uoči Uskrsa ili kad kiši u svibnju, gotovo da se ništa ne radi da se sezona produži. Izgleda da se baš oni koji gube na kratkoj sezoni ne žele ničeg odreći niti bilo što riskirati da se stanje promijeni. Državi ne pada na pamet promijeniti poreznu politiku bar za probu na par godina, i vidjeti ima li učinka. Lokalna uprava prije bi se masovno pogubila nego smanjila spomeničke rente i komunalne naknade u travnju. Autocestama i mostarima ne pada na pamet u pred i posezoni smanjiti naplatu na ionako praznim cestama. Hoteli koji grcaju u dugovima ne žele ponuditi atraktivne akcije u ožujku, travnju, listopadu…popuste za djecu, domaće turiste, kućne ljubimce, parkinge, internet, solarije, izlete. Neki doduše ni ne mogu zbog sve sile nameta. Agencijama ne pada na pamet smanjiti provizije, turistička zajednica ne bi smanjila boravišne pristojbe i članarine, HRT i ZAMP svoje naknade…Jasno je zašto strani turoperatori kažu da su njihove aktivnosti kap koja hlapi na suncu. Dva milijuna eura koje smo im dali za oglašavanje destinacije zato bi se neusporedivo više isplatili da se i sami potrudimo.