Dok hrvatska javnost strpljivo čeka na odluku austrijskog pravosuđa u vezi s izručenjem Vladimira Zagorca radi kaznenog progona zbog zloporabe položaja stvaraju se afere koje bi trebale kompromirati hrvatske državne dužnosnike, a onda se na tim temeljima servira teza da je austrijsko pravosuđe, za razliku od hrvatskog, nezavisno. Očekivano tako zbori Zagorčev odvjetnik koji je Austrijanac, a pritom se nitko iz Austrije još nije javno zapitao treba li na to reagirati zbog činjenice što se u konkretnom slučaju gradi obrana kroz pritisak na odluku suda koji je faktički omogućen aktivnostima austrijskih obavještajaca. Na snimanje sastanka Bajićeva izaslanika i Zagorca nije ih mogao ovlastiti baš nitko iz Hrvatske, a hrvatska strana za dokaze saznaje nakon što je njima opskrbljen osumnjičeni Zagorec. Njegov odvjetnik kaže da ne zna za sadržaj DVD-a, ali zna da DVD ruši hrvatske optužbe. Krunsko pitanje s cijelom tom gungulom glasi zašto bi austrijsko pravosuđe bilo u Zagorčevu slučaju nezavisnije od hrvatskog ako je Zagorec u Austriji gradio svoju rezervnu poziciju, te ako je, kao što mediji prenose, deponirao u Austriji hrvatski novac koji je otuđio iz trgovine oružjem, ako se takva kontituirana aktivnost velikih financijskih razmjera nikad i nigdje ne zbiva bez bliskih odnosa s pripadnicima tajnih službi te ako se te službe, kad Hrvatska traži izručenje Zagorca, stavljaju u njegovu obranu, pa je opskrbe dokaznim materijalom u prilog navodnom politički inspiriranom suđenju u Hrvatskoj. O razlozima austrijskog prešućivanja napada na hrvatske institucije koje ne mogu proći kroz dubinsku reformu ako ne odgovore na pitanje gdje je opljačkani hrvatski novac – može se samo nagađati. No ta je sličica dio mnogo šireg konteksta borbe protiv kriminala i korupcije iz kojeg, čini se, opravdano izvire nezadovoljstvo hrvatskog predsjednika Mesića o pitanjima suradnje austrijskih državnih tijela s hrvatskima i navodne uloge austrijske obavještajne službe. Mesićeva sumnja da Austrija štiti svoje bankare koji su pomogli opljačkati Hrvatsku potkrijepljena je političkim stavom kako je mnogima u interesu da se general Zagorec ne izruči. No, pravno gledajući tko su ti “mnogi”? Oštrica kritike usmjerena je i protiv onih Austrijanaca koji čini se sve uspješnije grade štit prema Zagorcu, a potaknuta je spoznajom da je Zagorec, kako to tumači i ugledni zagrebački odvjetnik Anto Nobilo, gradio svoju rezervnu životnu poziciju u Austriji, tamo se preselio nakon umirovljenja i s nekim austrijskim bankama organizirano i agresivno penetrirao prema hrvatskom tržištu.