Neuspjeli pregovori o konsolidaciji hrvatske industrije šećera još jednom ilustrativno svjedoče o složenosti ovdašnje financijske scene s (pre)skupim kapitalom.

O povezivanju triju šećerana pod jedan krov, što bi osiguralo dugoročno konkurentan i održiv razvoj te proizvodnje, pregovaralo se mjesecima. Pažljivo su se vagali i tesali mnogi detalji, a onda su pregovori propali u samom finišu, pred vratima bankara. Nepopustljivih, ne samo u rezanju (pre)visokih kamata. Predugo traje razdoblje u kojemu poduzetnici, i kao pojedinci i putem svojih  strukovnih asocijacija, upozoravaju stanare Banskih dvora, i sadašnje, i bivše, o skupom kapitalu koji poput omče oko vrata guši razvoj gospodarstva. Hrvatska banka za obnovu i razvoj (HBOR) sama ne može ispuniti sva očekivanja lokalnih gospodarstvenika, a komercijalne banke ljestvicu (ne samo) kamata drže vrlo visoko.

Kao da očekuju dolazak isključivo rekordera poput Blanke Vlašić u najboljim danima slave.   Iako je riječ tvrtkama u privatnom portfelju, ovdje su morale biti aktivno uključene i državne adrese, prije svih ministarstva poljoprivrede i gospodarstva. Na žalost, opet su zakazale. Ne treba se puno prisjećati kako su proteklih godina netragom nestale brojne proizvodnje, dok razvoj onih koje su opstale velikim dijelom koči upravo teško dostupan i skup kapital. Industrija šećera lider je hrvatskog izvoza niz godina, a kakav bi tek učinak mogla imati u novim uvjetima.

I stoga, ne samo vlasnicima kompanija, već i državi, moraju biti i te kako važni razvoj i konkurentnost te proizvodnje jer ona uz sebe veže ne samo tisuće poljoprivrednih gospodarstava proizvođača šećerne repe već i mnoge ostale djelatnosti, od ambalaže nadalje.  I prodavatelj i kupci, što su i sami javno potvrdili, ostaju otvoreni za novu rundu pregovora o kupoprodaji, nadajući se ipak povoljnijim okolnostima. Zasad neuspio projekt okrupnjavanja šećerne industrije mora potaknuti mjerodavne u državi na akciju koja neće završiti samo na potpori šećeranama u njihovu integriranju. Gospodarskog oporavka, a posebice reindustrijalizacije o kojoj se ponovno raspreda, nema i neće biti bez jeftinijeg i lakše dostupnog kapitala u odnosu na križaljke koje su danas ponuđene s bankarskih adresa. Ne smijemo od proizvođača i izvoznika postati tek tržište za uvoz šećera.