Natezanja oko povećanja dužničkog limita vlade SAD-a koja su sada najzad završila bar na nekoliko mjeseci naglašavaju rizike uzrokovane prekomjernim zaduživanjem neke vlade. Naime vlade danas u biti upravljaju divovskim strojevima za redistribuciju koji usmjeravaju novac od poreznih obveznika prema primateljima transfera i ostalim korisnicima javne potrošnje.

Usto potonji neprestano zahtijevaju još novca dok prvi žustro brane svoje lisnice.Na kraju se rješenje ove "redistribucijske borbe" vrlo često pronađe u dodatnom zaduživanju države. U suvremenim demokracijama zbog činjenice da oni koji će u konačnici plaćati poreze kako bi se otplatio posljedični dug još nemaju pravo glasa zaduživanje postaje najspretniji izlaz iz zbrkane političke borbe.

Dužnička ovosnost
Čar zaduživanja postaje neodoljiva ako se može pretpostaviti da će se opterećenje prebaciti na skupine stanovnika koje danas nemaju koristi od nižih poreza odnosno povećane javne potrošnje. Za primjer, upravo u takvoj situaciji su osobe bez djece: one imaju koristi od javnog zaduživanja jer na potomke drugih obitelji prebacuju dio dužničkog opterećenja koje će se morati platiti kada njih više ne bude. Jedino budu li roditelji, imajući u vidu interese svoje djece i unuka, sudjelovali u političkom procesu ova dužnička ovisnost uspjet će se zadržati pod kontrolom. Ako je to motivacija neumoljivosti republikanaca u trenutnoj borbi oko redistribucije u SAD-u, onda je njihova borba hvalevrijedna jer očito žele spriječiti iskorištavanje svojih potomaka.

S tog gledišta republikanski stavovi u tijeku najnovijeg zastoja glede dužničkog stropa jednako su za pohvalu kao i primjerice zabrana financiranja duga u bilo kojem obliku uvrštena u njemački Ustav, a koja će stupiti na snagu najkasnije 2016. na saveznoj razini te 2020. u njemačkim saveznim državama. Još jedan primjer toga jest mutualizacija duga kakva se upravo provodi u Europskoj uniji. Prvo, pojedinačne države zadužuju se preko svake granice zdravog razuma znajući da će ih od nesolventnosti spasiti mjere i fondovi financirani od strane ostalih zemalja članica. Takva spašavanja u početku imaju oblik međuvladinih zajmova pa se na taj način uspijeva održati na životu fantazija da svaka država ipak otplaćuje vlastite dugove. No čim se spomenuti zajmovi izdaju, mutualizacija pokazuje svoje pravo lice i preuzima oblik oprosta duga. U slučaju Irske 40 milijardi eura iz fonda za hitnu pomoć likvidnosti isplaćeno od Europske središnje banke preinačeno je u dugoročne obveznice s iznimno niskim kamatnim stopama nakon kraha banke uspostavljene sa svrhom konsolidacije propalih neotplaćenih dugovanja Anglo Irish Bank. Prije otprilike godine dana dospijeće međudržavnih zajmova izdanih Grčkoj produženo je za u prosjeku tridesetak godina po iznimno povoljnim kamatnim stopama, dok je otplata kamata odgođena punih deset godina.

Taj potez zapravo je oprost duga vrijedan 47 milijardi dolara prema trenutnoj vrijednosti novca. No tu nije kraj ovoj priči. Kruže glasine o novoj odgodi roka dospijeća i daljnjem snižavanju kamatnih stopa za Grčku.U svim gore navedenim slučajevima dužničko se opterećenje u praktičnom smislu prebacuje na druge države. Kao posljedica toga dužnički apetit zemalja eurozone nemoguće je utažiti, dok se istodobno sankcijski mehanizmi uključeni u takozvani "fiskalni pakt" Europske unije potiho zanemaruju. Umjesto da preuzmu teret smanjenja potrošnje ili povećanja poreza, države se iznova odlučuju za zaduživanje jer znaju da će dio tereta prebaciti na druge. Zajedničko jamstvo u obliku euroobveznica već spremno čeka da se upotrijebi kao instrument mutualizacije duga. Naime pokaže li se da neka zemlja nije u mogućnosti servisirati te obveznice, ostale zemlje neće imati drugoga izbora doli platiti i njezin dio.

Kreditni balon
U prvih nekoliko desetljeća nakon osnutka SAD-a mutualizacija duga poslužila je kao okidač za neodoljivi dužnički poriv. Nakon što je Alexander Hamilton, prvi ministar financija te zemlje 1791. mutualizirao dugove nastale uslijed američkog rata za nezavisnost tako što ih je preinačio u savezni dug, pojedinačne države počele su se mahnito zaduživati radi financiranja infrastrukturnih projekata. Kopani su iznimno skupi kanali koji su nedugo potom s početkom rada željeznice postali potpuno nepotrebni.Gospodarski procvat potaknut zaduživanjem na kraju se pokazao kao kreditni balon koji se naravno u konačnici rasprsnuo, te je osam od 26 tada postojećih američkih saveznik država bankrotiralo, dok ih je još nekolicina došla na sam rub bankrota. I tako je daljnja mutualizacija prestala biti jedna od mogućnosti. U konačnici ona ne vodi do ničega osim sukoba i neslaganja. Dakle budimo zahvalni na dužničkom stropu jer će nam on pomoći sasjeći katastrofu u korijenu, čak i ako nam političari budu prepuni modrica od neprestanog udaranja u nju.

© Project Syndicate, 2013.

Jednostavnija online kupovina

Nema više traženja gotovine: Dostavljaču sada možete platiti karticom

Kibernetička sigurnost

Pregled programa treće Span Cyber Security Arene