U državnim i javnim službama na snazi su sve do prošloga tjedna bili kolektivni ugovori potpisani i dogovoreni za vrijeme gospodarskog rasta.

Premda tim ugovorima nisu dogovorene osnovice jednake onima koje su u to vrijeme dobivali zaposlenici u privatnom sektoru, javnim i državnim službama plaće su se bildale dodacima i brojnim materijalnim pravima. Od cipelarina do dodataka na rad vikendom. No, uslijedila je kriza, u privatnom sektoru izgubljeno je tisuće radnih mjesta, a u javnom gotovo ni jedno. Čak su i plaće rasle. To je pokušao zaustaviti i bivši premijer Ivo Sanader, a iako smo bili u banani, nije uspio slomiti sindikate. To nije pošlo za rukom ni njegovoj nasljednici Jadranki Kosor, ali sa socijaldemokratima, čini se, nema šale. Promjenama Zakona o reprezentativnosti sindikata uspjeli su podijeliti socijalne partnere i privoliti barem dio njih na potpisivanje izmjena Temeljnog kolektivnog ugovora.

Zahvaljujući inovativnim i nimalo socijalnim pravnim manevrima bez božićnice i regresa ostali su svi, a bombastičan Zakon o uskrati isplate pojedinih materijalnih prava zaposlenima u javnim službama to je zacementirao. Sindikati su ustali na noge, Vladu prozivaju za zakonodavno nasilje, no pravna je istina na Milanovićevoj strani. Čak i Međunarodna organizacija rada nema ništa protiv takvih pravnih ekshibicija ako su kratkoročne i ako im je cilj dugoročni gospodarski oporavak. A da to nije učinila Vlada, učinio bi to za neko vrijeme MMF…