Je li današnji usporeni rast u naprednim gospodarstvima nastavak dugotrajne i polagane propasti sekularne države ili tek uobičajen odraz duboke sustavne financijske krize? Moramo li dati konačan odgovor na to pitanje želimo li pojačati tempo gospodarskog oporavka? Na posljednjoj konferenciji MMF-a bivši američki ministar financija Lawrence Summers složio se da je suvremena sporost rasta rezultat duboko ukorijenjenih problema koji su postojali i prije izbijanja svjetske financijske krize. Istaknuo je potrebu za ulaganjima u infrastrukturu, s čime se slaže većina ekonomista.

Strukturne reforme 
Mnoge zabrinjava propast sekularnog društva, iako uglavnom naglašavaju ponudu, a ne potražnju. Ekonomist Jeffrey Sachs tvrdi da se američka privreda mora suočiti s nizom strukturalnih prepreka održivom rastu, uključujući prebjeg poduzeća u prekomorske krajeve i propadanje infrastrukture. Internetski poduzetnik Peter Thiel i šahovski majstor Gari Kasparov iznijeli su stav da boljka zadire još dublje, a njihovo mišljenje dijeli i ekonomist Robert Gordon. Oni smatraju da tehnološka lokomotiva koja je posljednjih dvjestotinjak godina vukla čovječanstvo s jedne gospodarske stepenice na drugu polako ostaje bez goriva. Internet možda jest fora, ali nije nam ni približno prijeko potreban poput vode. Ta je postavka iznimno zanimljiva premda sam osporio njihove negativne zaključke. Smatram da je veći rizik mogućnost prebrza tempa tehnološkog napretka, kojemu se društva neće uspjeti dovoljno brzo prilagoditi, iako su iskustva zasad uglavnom pozitivna.

Napredna se gospodarstva trebaju hitno pozabaviti raznim tehnološkim, društvenim i političkim manjkavostima. Ispodprosječna stopa rasta u posljednjih nekoliko godina i dalje ima sve odlike tipičnog usporenog oporavka zbog duboke sustavne financijske krize. Naravno, nakon financijske krize strukturne reforme su od ključne važnosti, baš kao i mjere za održavanje opće potražnje u razdoblju zalječenja gospodarstva. Najveći neuspjeh gospodarske politike nakon erupcije krize 2008. jest nesposobnost vlada da pronađu kreativan način otpisa neodrživih dugova, primjerice na američkom hipotekarnom tržištu ili na europskoj periferiji. Tu ubrajam i neuspjeh izdavanja javnih dugova u slučajevima potrebe pružanja potpore restrukturiranju, naročito ako bi se istim potezom uspio smanjiti i dug cijelog gospodarstva (ili eurozone).No, Summers je u pravu kad tvrdi da su produktivna ulaganja u infrastrukturu zrela kao kruške. Vlade bi trebale biti zabrinute zbog dugoročne putanje javnog duga, bez obzira na politički nabijene budalaštine koje tvrde suprotno. No, produktivna ulaganja u infrastrukturu koja potiču dugoročni rast sama su po sebi isplativa, pa nema potrebe za sukobom između kratkoročne stabilizacije i rizika dugoročno održivog duga. U današnjim uvjetima iznimno niskih kamatnih stopa i visoke nezaposlenosti javna ulaganja su jeftina, a niz projekata obećava velik povrat ulaganja: popravak mostova i cesta, modernizacija zastarjelih mreža za distribuciju električne energije i unapređenje sustava javnog prijevoza…

Shvaćam stajalište onih koji se uzdaju u to da su keynesijanski učinci množitelja puno veći od jedan, prema čemu je čak i uzaludna državna potrošnja produktivna. Nije jasno zašto bi gotovo sva ulaganja u infrastrukturu trebala biti javno financirana. I dalje postoje goleme rezerve privatnog bogatstva koje neiskorišteno stoje postrani, a koje bi se dalo brzo mobilizirati i upotrijebiti za potporu produktivne infrastrukture. U tom slučaju vlada bi trebala omogućiti zakonsko pravo pristupa prije početka izgradnje te u sljedećem koraku poduprijeti isto neprobojnim zakonima s ciljem zaštite interesa javnosti. Za prvog mandata američki predsjednik Barack Obama predložio je osnivanje infrastrukturne banke kojom bi se promicala javno-privatna partnerstva. Ta zamisao i danas je dobra, osobito ako bi u takvoj banci radili stručnjaci koji bi pripomogli u donošenju odluka i razumijevanju troškova i koristi. Čak i ako je većina sklonija teoriji keynesijanskih množitelja, mobilizacija privatnog kapitala za ulaganja ima iste prednosti kao i izdavanje javnog duga.

Nije to natalitet…
Neki poznavatelji zbivanja tvrde da je korijen polagane propasti sekularne države, kao i glavno objašnjenje iznimno niskih kamatnih stopa, nizak natalitet diljem razvijenog dijela svijeta. Da je tomu tako, bilo bi puno teže zauzimati se za bilo kakav oblik investicija, privatnih ili javnih, jer je za uporabu kapitala prijeko potrebna radna snaga. No, ja smatram da pokretači današnjeg usporenog rasta i niskih kamatnih stopa sežu daleko onkraj niske stope nataliteta, a u tom slučaju ona ne predstavlja nikakvu prepreku.Zagovaranje širenja produktivnih ulaganja u infrastrukturu ne počiva na uskogrudnom ideološkom stajalištu, odnosno ekonomskoj teoriji. Bilo da je Summers u pravu glede sekularne stagnacije u razvijenim gospodarstvima ili i dalje uglavnom patimo od posljedica financijske krize, vrijeme je da prekinemo politički zastoj i pokrenemo rast.

© Project Syndicate, 2013.