Iako prijedlog nove hrvatske Strategije energetskog razvoja do 2030. s pogledom do 2050. ne govori gotovo ništa o nuklearnoj energiji, Hrvatska je suvlasnica polovice Nuklearne elektrane (NE) Krško koju dijeli sa Slovenijom.

Ta nuklearka nominalne snage 696 megavata, koju je gradio američki Westinghouse, s radom je počela 1981. Više puta je modernizirana, te trenutačno ima dozvolu rada do 2043.  Elektrana je vrlo važna za energetsku stabilnost obje zemlje suvlasnice, i dok Hrvatska iz nje dobiva oko 15 posto potreba za električnom energijom, Sloveniji ona daje dvostruko više, 30-40 posto ukupnih potreba za strujom.

To je i bio razlog da je prije mjesec-dva slovenski premijer Marjan Šarec najavio da će Slovenija ostati vjerna nuklearnoj energiji, štoviše da će u bliskoj budućnosti izgraditi i drugi nuklearni reaktor u Krškom. Novi reaktor bi stajao oko pet milijardi eura, a izgradio bi se "u suradnji sa strateškim partnerom – nekom od susjednih zemalja". 

Još ne znamo što želimo
Jasno je da su Slovenci pustili probni balon i da je to bila prikrivena ponuda Hrvatskoj – naravno, tehnički i pravno bi vjerojatno bilo moguće da se u projekt uključi i neka druga susjedna zemlja, no onda bi zbilja imali vlasnički i potencijalno tehnološki nuklearni nered, što nitko ne želi.  Slovenci su, pragmatično, zaključili da će u nedostatku fosilnih izvora energije svoju budućnost graditi na energetskom miksu nuklearne energije i obnovljivih izvora energije. Na ovu "probnu i neslužbenu" ponudu iz Slovenije u Hrvatskoj nitko nije odgovorio, barem ne do prošlog tjedna kad je resorni ministar energetike Tomislav Ćorić, iako neslužbeno, gotovo pa bombastično najavio da "Hrvatska treba razmisliti ako joj Slovenija predloži partnerstvo u izgradnji novog bloka nuklearne elektrane Krško".

  I dok se Hrvatska nećka koji je uopće naš stav u nuklearnoj energiji, iako je prije koju godinu na visokom arbitražnom sudu u Washingtonu naša zemlja uspjela obraniti svoj suvlasnički udio u NE od pokušaja Slovenije da nas istisne, danas zapravo ne znamo što želimo s tom nuklearkom. Prije svega, tu se misli na buduće investicije, brigu o nuklearnom otpadu, ali u konačnici i planove za sanaciju nuklearke kada ona jednog dana prestane raditi.  Da se ipak nešto malo budi po pitanju nuklearnih planova Hrvatske govori i vjerojatno ozbiljna namjera naše zemlje da izgradi vlastiti deponij nuklearnog otpada na Trgovskoj gori u općini Dvor.  Naravno, ekološki aktivisti, a i Bosna i Hercegovina u blizini koje se ta lokacija nalazi, žestoko se protive takvim planovima.

No realno to protivljenje i ne bi trebalo uzeti ozbiljno jer je nepobitna činjenica da se NE Krško, a i privremeno odlagalište nuklearnog otpada koje se nalazi uz nju, nalazi na rijeci Savi samo 20-ak kilometara od Zagreba, a u krugu od 50-ak kilometara živi i više od dva milijuna ljudi.  S druge strane, ekolozi i BiH upozoravaju da bi zbog odlagališta na Trgovskoj gori, koje se nalazi u blizini rijeke Une, potencijalno u slučaju havarije moglo biti ugroženo čak 230 tisuća stanovnika. Dakle, brojke su neumoljive i činjenica je da bi havarija, koja nije izvjesna, ali je teorijski zamisliva, na postojećoj lokaciji ugrozila čak 100 puta više ljudi nego ona na Trgovskoj gori.

  Jednako, svjedoci smo da se ekološke udruge protive izgradnji svega – od "bezopasnih" manjih ili većih hidroelektrana i dalekovoda do cesta i žičara, a susjedna BiH bi zabranila i neke mostove u Hrvatskoj, tako da se tu mora imati u vidu da ta protivljenja nemaju čistu realnu osnovu već neke druge, ili aktivističko-idealističke ili pak prikrivene političke motive.  Novo odlagalište bi se radilo po najvišim EU standardima, jer drukčije nije danas niti moguće po globalno prihvaćenim uzusima. Iako je Slovenija, očito, voljna da uz "pravičnu financijsku naknadu" sama zbrine i hrvatski dio nuklearnog otpada u postojećem odlagalištu u Krškom, prošlotjedni sastanak visokih delegacija hrvatskog i slovenskog ministarstva energetike, kojeg su predvodili sami ministri, iznjedrio je činjenicu da od toga očito neće biti ništa. 

Propali pregovori 
Naime, Slovenci bi u svoj nuklearni deponij u Krškom zbrinuli sav otpad koji nastaje u tamošnjoj nuklearki te svoj otpad koji dolazi iz drugih izvora, ali nisu spremni prihvatiti drugi hrvatski nuklearni otpad – materijale koji dolaze iz znanstvenih instituta, bolničkih i drugih radiologija i sl., a koji imaju obilježje nisko, srednje ili visoko radioaktivnog otpada.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

  Stoga je jasno da Hrvatska sama mora ići u izgradnju odlagališta, a analize su pokazale da je Trgovska gora najmanje loše rješenje – činjenica je da po ovom pitanju ne postoji najbolje rješenje jer nitko neće objeručke prihvatiti odlagalište nuklearnog otpada u svojoj blizini. No nakon što je ministar Ćorić objavio da su pregovori sa Slovencima po pitanju zajedničkog odlagališta u Krškom propali te da idemo sami u gradnju, samo koji dan nakon toga je, nakon užeg kabineta Vlade, najavio interes Hrvatske za gradnju drugog nuklearnog reaktora. Iako o tome postoji malo informacija, a i nije bilo službenih objava o tome, izvjesno je da je drugi reaktor bio tema razgovora dva izaslanstva. 

Isto tako, tajming ministra Ćorića da se obratio o ovoj temi novinarima nakon užeg kabineta Vlade prošlog ponedjeljka, također sugerira da je o ovoj problematici razgovarano na najvišim razinama izvršne vlasti u Hrvatskoj. Kako prenose slovenski mediji, za gradnju drugog bloka nuklearke u Krškom "zanimaju se Amerikanci, Rusi, ali i drugi".  To je potvrdio sam slovenski premijer Šarec koji je tu temu otvorio i u nedavnom razgovoru s ruskim premijerom Dimitrijem Medvjedevim, prilikom službenog posjeta Moskvi. Šarec je ocijenio da bi do konačne odluke o gradnji nuklearke, nakon koje bi se raspisao međunarodni tender moglo proći i do desetak godina, ali da je već sada o tome potrebno razmišljati i donositi rješenja. Procjenjuje se da bi za drugi rektor u Krškom trebalo osigurati obrazovanje 400 do 500 inženjera specijaliziranih za rad u nuklearki, te osigurati skladištenje radioaktivnih elemenata "stare" nuklearke nakon njene dekomisije.