Kad su u pitanju javne nabave koje dugo traju, čak se i na saborsku raspravu o toj temi mora čekati mjesecima. Sabor je davno dobio godišnje izvješće o radu Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave, a tek će 2007. raspraviti brojne negativnosti uočene 2005. Za tako kasno paljenje Sabora nema opravdanja. Svaka druga kuna proračunskog novca bila je te godine nezakonito tretirana u postupcima javnih nabava, a to je vjerojatno vrh goleme sante leda. Propis o javnoj nabavi mijenjan je koncem 2005., a omogućio je izravno ugovaranje bez prethodne objave poziva. Tako se objavljuju samo odluka o izboru takva načina nabave i namjera sklapanja ugovora. Postoji i mogućnost ulaganja prigovora i žalbe, no to je sigurno mnogima nepoznato. Brojne su zlouporabe zbog needuciranosti sudionika javnih nabava tako izbjegle kontroli zakonitosti. Zbog vjernog prikaza lošeg stanja javnih nabava u tom izvješću, vladajuća saborska većina suočila se u godini parlamentarnih izbora s ozbiljnim problemom. Želi li sačuvati vjedostojnost pred biračima, trebala bi žestoko kritizirati državnu administaciju za “muljanja” s javnim nabavama. Trebala bi tražiti polaganje računa od ministara kojima su natječaji masovno poništeni. Premijer bi trebao objasniti zašto je kreirano zakonodavstvo koje je nedorečeno i kontradiktorno, odnosno zašto je Vlada bila pasivna u dogradnji tog sustava. Ta su pitanja relevantnija od kolekcije satova. Pokušaji da se tri milijarde kuna proračunskog novca nezakonito potroši pod formom javnih nabava prvorazredni su politički događaji koji traže najveću kritiku Vladinog rada. Bit će zanimljivo čuti s kojima argumentima će vladajući, umjesto prozivanja pola Vlade i nekoliko gradonačelnika, medijski amortizirati negativan učinak DKOM-ovog izvješća, a da pritom ne dovedu u pitanje političku odlučnost za obračun s korupcijom.

Ravnatelj DKOM-a Goran Matešić tvrdi da je aktualni propis o javnoj nabavi postavio vremenski gabarit. Prema Matešiću, poštivanje zakona podrazumijeva da taj postupak najduže traje 80 dana pred bilo kojim naručiteljem. Matešić ne kaže zašto se premašuje taj rok, ali je jasno da vrijeme troše razni načini izbjegavanja zakonskog okvira. Toliko je duga Komisijina lista nabrojanih najčešćih neregularnosti da bi citiranje ispunilo gotovo cijelu novinsku stranicu. Pritom je ključnio da je sve to moguće zbog neorganiziranosti državnog aparata koji Vlada ne pritišće, a ne daje im ni primjer. Kako se na dugotrajnost javnih nabava pozvala i Vlada zbog vremenskog tjesnaca koji dovodi u pitanje održavanje svjetskog rukometnog natjecanja, tako se predstavila kao najveći kritičar javnih nabava iz redova javnog sektora. Za razliku od privatnog sektora koji se stalno žali i kuka, jedino Vlada nije imala moralno pravo za potezanje tog argumenta. Banski dvori ostaju jedina adresa za odgovor na pitanja zašto nije na vrijeme ubrzala reformu tog zakonodavstva i ustrojla sve institucije potrebne da se preveniraju nezakonitosti, a trajanje još više skrati.