Jeste li se zapitali otkud odjednom toliko gospodarskog kriminala u Hrvatskoj? O čemu to priča PwC?! Nije kao da o gospodarskom kriminalu govore političari! Tiho su i udruženja poduzetnika. Pravosuđe također.

Policija svakako o tome ne radi posebna izvješća. Agencije koje prate razna tržišta i gospodarstvo općenito, najblaže rečeno, oni su vrlo diskretni. Pojedinačno poduzetnici istupe tu i tamo. S druge strane, da je pretučen i pokraden svaki drugi građanin u Hrvatskoj ili čak svaki drugi turist, o tome bi se svakako pričalo! A sad odjednom, prema istraživanju PwC-a, gospodarski kriminal u Hrvatskoj lani se udvostručio, pogodio svaki drugi biznis, a o tome nitko od onih kojima je to posao, niti vidi, niti čuje, a svakako o tome nema ništa za reći.

Razlozi za pesimizam

Brojke ukazuju da je 2016. godine, svaki četvrti biznis u Hrvatskoj bio žrtva gospodarskog kriminala. Kad uzmete da to može biti običan hakerski napad, sitna krađa, muljanje zaposlenika, prevara u nabavi ili pri obavljanju nekog posla, a može biti i nešto mnogo većih razmjera poput špijunaže, pranje novca ili porezna prijevara, može se reći, to je nekako i očekivani postotak. No, kad vidite da je lani stopa gospodarskog kriminala udvostručena i da je sada svaki drugi biznis žrtva, onda bi se s pravom trebali zapitati što se događa?!

Dodatno, gospodarski kriminal u Hrvatskoj lani je nadmašio prosjek istočne Europe. To je prosjek u koji ulaze Bugarska, Rumunjska i Slovačka. U Hrvatskoj je stopa gospodarskog kriminala bila 53 posto, a prosjek u istočnoj Europi je 47 posto. Da su ti brojevi bliži, mogli bi reći da je riječ o statističkoj pogrešci. Ovako, sumnje nema, imati biznis u Hrvatskoj nesigurnije je nego u ostatku istočne Europe. I ne samo to, taj je postotak veći od svjetskog prosjeka od 49 posto.

Opet, razlika je dovoljno velika da ne bude sumnji da je u prosjeku sigurnije biznis imati drugdje na svijetu nego u Hrvatskoj. Opet, moguće je da ima dosta gospodarskog kriminala s malim posljedicama pa da taj problem možemo zanemariti. Možda takav kriminal u Hrvatskoj i nije gorak!

Taj okus daju naslutiti dvije brojke. Prva je iznos najniže štete na koju u prosjeku možete računati ako postanete žrtva. Prema podacima PwC-a to je 320.000 kuna ili 50.000 dolara. Za većinu malih i srednjih poduzetnika to je ozbiljan novac. Pesimističniji iznos, onaj koji je doživjela desetina žrtava penje se pak na 6,4 milijuna kuna ili milijun dolara pa čak i više. Kad tome dodate da je šansa da ove godine vaš biznis bude žrtva gospodarskog kriminala 50:50, to svakako nije ni slan, ni sladak, ni kiseo okus već vrlo, vrlo gorak.

Boje se otimanja imovine

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

ZELENO GOSPODARSTVO

‘Prihode od tradicionalne djelatnosti ulažemo u obnovljive izvore energije’

Točno je i da je percepcija zeznuta stvar. Istraživanje PwC-a ukazuje da je većina biznisa uvjerena da će ove godine stradati od hakera. Kibernetički kriminal na vrhu je noćnih mora uprava i vlasnika biznisa uvjerenih da im je to najveća prijetnja poslovanju. Sljedeće oko čega imaju nemirne snove su strahovi od potrošačkih prijevara i zatim klasične krađe, odnosno otimanje materijalne i ine imovine. Prijetnje svakako postoje, ali prema podacima PwC-a gospodarski kriminal s kojim su se biznisi dosad susretali i koji najviše rastu, mahom nisu ti.

Da, krađe su uvijek prisutne, kibernetički kriminal zbog digitalizacije isto je za očekivati, ali tri tipa gospodarskog kriminala koji najviše rastu su: potrošačke prijevare, obmanjujuće poslovno ponašanje i zloupotreba tržišnog natjecanja.

Ovako napisani ne odaju baš ništa pa razlučimo prvo kakva su to uopće kriminalna djela. Čak 61 posto biznisa doživjelo je prijevaru od strane potrošača. Klijenti su varali osiguravatelje, davali su lažne identitete kod ugovaranja usluga, lažirali su hipoteke itd. Zatim, svaki treći biznis u Hrvatskoj lani je doživio obmanjujuće poslovno ponašanje (business misconduct), odnosno neki poslovni partner, znači drugi biznis, dao im je lažne informacije o svojim proizvodima i uslugama, lagali su o vlastitoj solventnosti itd. I onda dolazimo do korištenja dominantne pozicije za istiskivanje konkurencije ili nelegalnih udruživanja da bi se kroz dogovorene (i više) cijene varali klijenti, bilo biznisi ili krajnji kupci.

Ta tri najbržerastuća i najproblematičnija oblika gospodarskog kriminala lani, a sasvim sigurno i ove godine, rezultat su nerada državnih institucija.

Što čekaju institucije?

Nogometnim rječnikom, na tržištu se igra utakmica kojoj svi znamo pravila. Uvijek ima igrača koji će pokušati igrati prljavo, ali zato postoje suci koji bi kada to uoče trebali reagirati i kazniti te igrače. To je ono što lani nismo vidjeli, a čini se, ne vidimo baš ni ove godine. Uz policiju, državno odvjetništvo i pravosuđe, Hrvatska ima more agencija, i baš nitko, sve do samog kraja nije ni posumnjao na prijevare, obmanjujuće poslovno ponašanje i/ili zloupotrebu tržišnog natjecanja u jednom Agrokoru, Uljaniku i tko zna gdje sve ne još. Pa ako se pitate otkud odjednom toliko gospodarskog kriminala u Hrvatskoj, kad pogledate Agrokor, Uljanik i slične priče, odgovor se nameće sam po sebi. To je ono što je PwC potkrijepio brojkama prezentirajući to na drugačiji način, lišen dnevne politike.

Razumijem zašto o tome ne pričaju uprave i vlasnici biznisa. U dilemi su da li bi im to donijelo više koristi ili štete, jer svaki put kad se politika unas u nešto uključi to obično krene nizbrdo. Međutim, dilema im je, nažalost, lažna, jer ne profunkcioniraju li državne institucije i ne počnu li rješavati i pričati o problemu gospodarskog kriminala, samo će se nastaviti dolijevati ulje na ionako rasplamsane pokazatelje.