Eto i taj cirkus je završio", rekli bi naši stari ako bi se kojim slučajem referirali na događaje proteklog tjedna. Istanbulska konvencija je ratificirana, a potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić preživjela je izglasavanje nepovjerenja. I što sada – trava nije ništa zelenija, Hrvatska ništa manje ili više razvijenija, a podatak s početka ove godine kako u Njemačkoj živi 367.900 osoba s hrvatskom putovnicom, nasuprot 224.971 hrvatskih državljana koliko je ih je tamo živjelo 2015. godine, ostaje kao u stijenu uklesan s tendencijom da samo poraste u budućnosti.

Ukratko, dvije stvari oko kojih je s jedne strane politička oporba gradila cijelu svoju priču u proteklih nekoliko tjedana (smjena ministrice Dalić) i ona druga oko koje su konsenzus općeg puka tražile razne neumjereno desne struje, zapravo su dva politikantska pucnja u prazno koja za Hrvatsku i njezine građane (one koji su još ostali ovdje) neće promijeniti "ama baš ništa".

Naime, zbog izglasavanja ili ne izglasavanja ove dvije stvari nikome u državi neće biti lakši život i to onaj osnovni – niti gospodarski niti bilo koji drugi oblik života. Cijene neće ići dolje ni plaće gore, a ponajmanje će se odjednom zato što imamo Istanbulsku konvenciju i Martinu Dalić kao ministricu magičnim štapićem ostvariti težnja zacrtana još devedesetih godina prošlog stoljeća da ova zemlja postane mala Švicarska.

Trošenje oporbenih resursa
A to je tako jer Švicarska nije postala Švicarska zbog raznih konvencija i pojedinih političara koji su "spašavali njezino gospodarstvo od sigurnog lančanog sloma" već je Švicarska postala Švicarska jer je znala što želi postati, ili preciznije, oni koji su je vodili znali su što žele, ali ne za sebe već za sve koji tamo žive. Jer dok na splitskoj rivi i zagrebačkom glavnom trgu narod zabavlja razlika između roda i spola rijetko tko se, na primjer, bavi činjenicom kako smo u Hrvatskoj iz sredstava EU predviđenih za širokopojasni internet do sada povukli nula eura ili se rijetko tko bavi slučajem poduzetničkog para Kostanjevac iz Dugog Sela kojima država želi zbog jedne lipe duga ovršiti račun za 13.000 kuna.

I tako sada zasigurno malo ljudi "na cesti" zna za gore navedeno, ali svi zasigurno znaju tko je Martina Dalić i što je to istanbulsko, osim sapunica na televiziji – uostalom, sada još jednog primjera radi, nitko ne zna ni planove turske Dogus grupe o odlasku iz Hrvatske o kojim se sve češće šuška (a razlog je navodno komplikacija oko zadarske marine). Sve su to opća mjesta koja je oporba mogla, ako već želi boljitak države, koristiti kao oružje svoje borbe, a ne se tako olako navlačiti i svoje resurse trošiti na nekakvo prebrojavanje tko je uz njih, a tko nije na slučaju Dalić i tko je uz aktualnog premijera, a tko nije na slučaju Istanbulske. Ali to su opća mjesta o kojim bi računa trebali voditi i građani ako se s politikantstva vrate u realnost i počnu propitkivati slučajeve blokiranih, nedostatak stranih ulaganja, gospodarsko propadanje Slavonije, odlazak mladih, te pitanja obrazovanja, brodogradnje, zbrinjavanja otpada, suvišnih razdjelnika, poskupljenja energenata kao i nedostatak kvalitetne radne snage.

Mobilizacija galamom
Ovo nabrajanje poslužilo je tome da se ukaže koliko je krucijalnih problema, primarno gospodarskih, oko kojih država treba političku slogu i viziju, a naši političari kače se baš na smjene ministara i konvencije koje danas kada smo se probudili nisu promijenile baš ništa u našem okruženju. Ali nemojmo se zavaravati, kače se za te stvari jer one prve od njih traže razmišljanje i planiranje, a u konačnici i rješenja. Ove oko koji se pokušava mobilizirati narod traže samo malo opće galame i gotovo ništa razmišljanja.