Aduti koje Hrvatska ima za gospodarski razvoj u digitalnom društvu su u tome da relativno dobro držimo korak u ICT konkurentnosti (Hrvatska je 45. na listi među 142 zemlje, prema pošlogodišnjem rangiranju Svjetskog gospodarskog foruma), a  razvija se i respektabilna zajednica IT poduzetnika koja prilično dobro uspijeva poslovati u virtualnoj sferi, prodajući razne aplikacije, igrice i sofisticirane programe širom svijeta. No, to nema veze.

Ekonomski nam se ne piše baš dobro ni do kraja desetljeća, a ulazak u članstvo Europske unije nije jamac da će se ti izgledi bitno promijeniti, poruka je koju su nam žustro prenijeli sudionici prošlotjednog okruglog stola Poslovnog dnevnika, "Hrvatska 2020: Što su naši aduti u digitalnom društvu", poslovni ljudi iz IT sektora i telekoma. IT poduzetnicima će, smatra poslovni anđeo Hrvoje Prpić, budućnost i zarada biti dobra (već sada, uostalom, softveraš ima dva puta veću plaću od prosjeka, a sofverski izvoznici natprosječne prihode); no, za Hrvatsku ne predviđa lijepu budućnost jer ne slijedi promjene koje se u svijetu događaju, a ljude se usmjerava u industrije bez dodane vrijednosti. (Samo kao usputna primjedba: na dan održavanje okruglog stola s naslovnice Poslovnog dnevnika stršao je naslov: "Ništa od BMW-a, ali oteli smo tekstilce Mađarima i Kinezima", što nam je u intervjuu rekao Damir Novinić, ravnatelj Agencije za investicije i konkurentnost). Što ćemo te 2020. ili koju godinu nakon toga, pita tako Prpić, kada uopće ne bude nekih od radnih mjesta na kojima se danas zapošljava velik broj ljudi? Kada cestama, recimo, budu jurili automobili bez vozača na kojima Google već radi? Gdje će to raditi profesionalni vozači koje školujemo? Naši sugovornici nisu mogli detektirati uvjerljivu državnu strategiju izlaza.

Kako je ironično primijetio član Udruge izvoznika softvera CISEx Hrvoje Bujas, te 2020. godine sigurno je jedino da ćemo svi imati pristup internetu, jer će nam to država i telekomi omogućiti, sve ostalo je upitno. Tako je naš pokušaj da u raspravi na okruglom stolu tražimo adute koje Hrvatska ima ili bi mogla imati u digitalno doba, i to u sektoru koji nam se činio vibrantan, opet doveo do niza prilično pesimističnih zaključaka i nizu kritika na račun politike, odnosno države, koja redom povlači krive poteze, neprestano mijenja propise, loše regulira tržište i vodi čudnu poreznu politiku, što poduzetnici u ovoj zemlji uporno godinama ponavljaju. Je li to tragično ili već tragikomično, oko toga u raspravi nismo postigli konsenzus.    "Vratio sam se živjeti u Hrvatsku samo zato što je ovdje ljepše za život nego vani, ali zemlja nam je nekonkurentna za obavljanje biznisa i siguran sam da bi svi poduzetnici koji su ovdje uspjeli, u inozemstvu to postigli lakše i brže", izgovorio je  Željko Lukač, predsjednik Uprave Metroneta. Bujas je pak siguran da bi u Americi, da je otišao kao mladić i pokrenuo biznise koje sada ovdje vodi (Crno jaje i GoHome), već bio bogataš. Svakako, rekli bismo, tamo ne bi gubio živce i vrijeme zbog toga što njegova tvrtka koja stoji iza poznate nekretninske tražilice ne može imati englesko ime, što je kod nas slučaj. Uglavnom, i kad smo raspravu na okruglom stolu vratili s općegospodarskih u digitalno-softverske vode, atmosfera nije bila bajna.

Zbog loše poduzetničke klime, kao i krize koja je dovela do pada potražnje za IT uslugama, jedina šansa za IT i naslonjene startupe, taj novi hrvatski hype, je izvoz uz žestoku konkurenciju; prepreka im je pak skromna ponuda kapitala nužnog za razvoj. Kriza je, uostalom, zagorčala život i etabliranim informatičkim tvrtkama, poput IN2, najvećem proizvođaču softvera u nas, čiji vlasnik Ante Mandić radi osiguranja razvoja i nužnih investicija traži strateškog partnera. Kako nam je rekao u veljači, u prvom broju posebnog priloga "Hrvatska 2020: Strategija rasta u europskom okruženju", ulazak u EU je nova prilika za IT industriju koja je, u odnosu na ostale, vjerojatno najspremnija za globalnu utakmicu. No, tvrdi, nedostaje nam dovoljan broj većih IT tvrtki koje bi mogle okupljati i integrirati manje za nastupe na velikim projektima u inozemstvu.  Svi se slažu barem u jednom – sektor proizvodnje softvera ima potencijal ozbiljnog rasta, takva su vremena.

Prema podacima CISExa, lani je imao 4,8 milijardi prihoda, a izvoz od milijardu kuna. Među njima su i one male, nove, koje se hvale grafovima rasta prihoda koji su skoro okomiti i stoga privlače pažnju venture kapitalista. Živahnost domaće startup zajednice, inovativnih tehnoloških tvrtki, kao i snažan rast softverskog izvoza, najbolje je što nam se moglo dogoditi, smatra Sven Marušić iz InfoCumulusa. Poduzetni i obrazovani mladi ljudi grabe nove prilike, odmah po izlasku s fakulteta ili još iz studentskih klupa. No, da se vratimo na početak, i ti startupi rastu unatoč, a ne zahvaljujući potpori države, odnosno unatoč a ne zahvaljujući poduzetničkoj klimi u ovoj zemlji. Aktualna vlast najavljuje da će mijenjati pristup, ili tvrdi da je to već počela činiti, naši sugovornici na okruglom stolu samo odmahuju rukom.

Ukratko, činjenica da po ljestvici ICT konkurentnosti u svijetu dobro stojimo svakako nije dovoljna kako bismo mogli očekivati da će do kraja desetljeća Hrvatska biti među šampionima digitalne ere i iskoristiti prilike koje ona otvara poduzetnicima iz raznih sektora. Proizvodnja softvera u našim prilikama teško može postati nadomjestak za staromodne industrijske grane jer – nemamo dovoljno informatičara niti kapitala. Možda bi se to moglo primijeniti krenemo li sustavno "proizvoditi" stručnjake informatičke struke, koji će ionako biti najtraženija radna snaga za koju godinu u svim sektorima, ali takvog trenda nema. Većina poduzetnika žali se, štoviše, da ne može pronaći dovoljno dobrih programera (valjda ćemo ih uskoro uvoziti), a postoji ozbiljna šansa da odu i oni koji jesu sada u Hrvatskoj, zajedno s otvaranjem EU tržišta.