Iako se još ništa nije izrodilo iz kruga pregovora o razvoju koje je u Dohi održala Svjetska trgovinska organizacija (WTO) prije gotovo dvanaest godina, u pripremi su novi pregovori. No, ovaj put ne na globalnoj, multilateralnoj razini. Pregovarat će se o dva golema regionalna sporazuma – jednom transpacifičkom i jednom transatlantskom.

Pregovore u Dohi onemogućilo je to što je SAD odbio ukinuti poljoprivredne subvencije, a to je potez sine qua non za bilo kakav pravi pomak jer 70% stanovnika zemalja u razvoju izravno ili neizravno ovisi o poljoprivredi. Američki je potez iznenadio s obzirom na to da je WTO već donio rješenje da američke subvencije za pamuk nisu u skladu sa zakonom. SAD je odgovorio podmićivanjem Brazila, koji je tu žalbu podnio, kako bi odustao od tog postupka, ostavivši milijune siromašnih uzgajivača pamuka iz subsaharske Afrike i Indije na cjedilu, koji pate zbog smanjenja cijena jer je Amerika bila predarežljiva prema svojim bogatim uzgajivačima.

S obzirom na ta zbivanja, jasno je da se pregovorima o stvaranju slobodne trgovinske zone između SAD-a i Europe i SAD-a i Pacifika (izuzev Kine) ne želi stvoriti sustav prave slobodne trgovine. Cilj je upravljani režim trgovine, koji služi posebnim interesima koji već dugo dominiraju trgovinskom politikom Zapada.

Nesimetričnost

Nekoliko je temeljnih principa koje će sudionici rasprave, nadajmo se, ozbiljno shvatiti. Prvi je taj da svaki sporazum o trgovini mora biti simetričan. Ako u sklopu Transpacifičkog partnerstva (TPP) SAD od Japana zatraži da ukine subvencije za rižu, SAD bi zauzvrat trebao ponuditi ukidanje subvencija na proizvodnju (i vodu), i to ne samo na rižu negoi na druga poljoprivredna dobra.

Druga je stvar što nijedan sporazum o trgovini ne bi trebao davati prednost komercijalnim pred širim državnim interesima, naročito kad je riječ o pitanjima poput financijske regulative i intelektualnog vlasništva. Američki trgovinski sporazum s Čileom, primjerice, ograničava čileanske poteze s kontrolom kapitala iako MMF priznaje kontrolu kapitala kao važan instrument promišljene makroekonomske politike. I drugi su trgovinski sporazumi ustrajali na financijskoj liberalizaciji i deregulaciji iako nas je kriza iz 2008. trebala naučiti da u izostanku dobrih regulatornih okvira gospodarski napredak zapada u krizu. Američka farmaceutska industrija, koja ima velik utjecaj na Ured američke vlade za trgovinu, uspjela je drugim zemljama podvaliti neravnopravan režim intelektualnog vlasništva, koji, s ciljem borbe protiv generičkih lijekova, daje prednost zaradi pred spašavanjem života.

Treća je stvar ta što transparetnost svima treba biti misao vodilja, no slijedi upozorenje za one koji se upuštaju u trgovinske sporazume: SAD-u je misao vodilja netrasparentnost. Ured američke vlade za trgovinu svoje pregovaračke stavove ne želi otkriti čak i zastupnicima u Kongresu, a na temelju onoga što je procurilo, jasno je i zašto. Ured, naime, povlači principe – primjerice pristup generičkim lijekovima – koje je Kongres izglasao u prethodnim trgovinskim sporazumima.

Američka gramzivost

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

U slučaju Transpacifičkog partnerstva postoji i drugi problem. Azija je razvila učinkovit lanac nabave, u kojemu roba s lakoćom prelazi iz zemlje u zemlju u postupku proizvodnje završnih proizvoda, no Transpacifičko partnerstvo moglo bi se u to umiješati ako iz njega izostane Kina. S obzirom na to da su carinske pristojbe ionako niske, pregovarači će se usmjeriti na necarinska ograničenja, primjerice, ona regulatorna. No, Ured američke vlade za trgovinu, koji predstavlja korporativne interese, gotovo će sigurno zagovarati najniži zajednički standard, zalažući se za smanjivanje a ne za povećanje.

Općenito govoreći, trgovinski sporazumi komercijalnim interesima daju prednost pred drugim vrijednostima, primjerice, pravom na zdrav život i zaštitu okoliša. Francuska se tako zauzima za "kulturni izuzetak" u trgovinskim sporazumima prema kojima bi i dalje podupirala svoju filmografiju, od koje cijeli svijet ima koristi. Te i druge šire vrijednosti ne bi smjele biti upitne i o njima se ne bi smjelo pregovarati. Ironično je to što je društvena korist takvih subvencija golema, a trošak zanemariv.

Smatra li stvarno itko da francuski umjetnički film ozbiljno prijeti hollywoodskoj ljetnoj uspješnici? No, hollywoodska gramzivost nema granica, a američki trgovinski pregovarači ne pristaju na kompromis. I upravo bi takve stavke trebalo maknuti sa stola prije nego što pregovori počnu jer će inače doći do prisiljavanja, a postoji stvaran rizik da će u sporazumu temeljne vrijednosti biti žrtvovane radi komercijalnih interesa.

Stvore li pregovarači pravi okvir slobodne trgovine koji daje prednost javnim interesima, u kojemu će se stavovima običnih građana dati barem jednaka težina kao i stavovima korporativnih lobija, obradovao bih se što bi se iz toga možda izrodilo nešto što bi osnažilo gospodarstvo i unaprijedilo društvenu dobrobit. No, stvarnost je takva da upravljamo trgovinskim režimom koji prednost daje korporativnim interesima, a proces pregovora nedemokratski je i netransparentan. Iz predstojećih pregovora izrodit će se nešto što će vrlo malo služiti interesima običnih Amerikanaca, a građanima drugih zemalja još se gore piše.

Autorska prava: Project Syndicate, 2013.