Premijerovo “pali su s Marsa, ali razmotrit ćemo prijedlog”, kako je komentirao zahtjeve kooperanata karlovačke mljekare KIM za dodjelom kontrolnog dioničkog paketa u KIM-u, svjedoči da ni nakon s “maestralnih” akcija uhićenja u Fondu za privatizaciju HDZ-ova vlast nije zauzela jasan stav o privatizaciji. Najave čelnog čovjeka hrvatske Vlade nakon izbijanja te afere kako u privatizaciji više neće biti netransprentnosti vrlo brzo su se pokazale praznima. Već prvi slučaj, prodaja KIM-a, i prva sjednica Upravnog odbora HFP-a nakon akcije Maestro demantirala je Sanadera. Potpredsjednik Vlade Damir Polančec i ministri koji su ruke kao i obično na sjednicama Upravnog odbora dizali bez komentara oglušili su se na upozorenje sindikalnog člana UO-a Ozrena Matijaševića da poduzetnik kojeg predlažu za kupca uvjetuje ponudu zalaganjem dionica koje su predmet kupnje te da je riječ o privatizaciji iz 1990-ih, što je danas neprihvatljivo.

Utjecaj skandala
Polančec je svoj izbor danima čvrsto branio, da bi se nakon Sanaderove osude i ograde od takve odluke odabrani poduzetnik Ivan Šimić, a potom i Polančec povukao. Kao da kompromitiranja o toj privatizaciji nije bilo dosta, dodatno je ulje nadolio izjavama o neprihvatljivom srpskom podrijetlu de facto jedine valjane ponude na spomenutom natječaju, Salfordove tvrtke Danube Foods. Još se čeka na najavljenu novu sjednicu Upravnog odbora, no prilično je izvjesno da će se na njoj taj za vlast vrlo neugodan slučaj okončati vjerojatno poništenjem natječaja i raspisivanjem novoga. Premda je riječ o maloj tvrtki, čak i za mljekarsku industriju Hrvatske, ovaj skandal imat će velik utjecaj, s jedne strane za vlast koja je morala dokazati da privatizacijski projekti ipak mogu biti transparentni i korektni, a s druge strane za daljnji nastavak privatizacije. Sama odluka na površinu iznosi i neke prijašnje dvojbene Polančecove odluke, konkretno prodaju Istre u stečaju Puljanki. U tijeku je i prodaja šibenske Tvornice lakih metala. Nakon što je domaći konzorcij odabran još proljetos, o ugovoru se još, po riječima Polančeca, tek pregovara. Odabran je konzorcij pet domaćih tvrtki, no problem u tom procesu je što je odabrana ponuda financijski bila daleko nepovoljnija za državu od konkurentske ponude koju su dostavili investitori iz Litve UKIO Banka. Litvanci su, što je u praksi privatizacije bio presedan, održali konferenciju za novinare i upozorili na moguću spregu i korupciju s obzirom na to da odabrani kupac za TLM plaća 1 kunu i gotovo ne preuzima nikakve obveze, a sva ulaganja od stotinjak milijuna kuna neće dati iz vlastitih sredstava već na teret TLM-a. Dakle, od izbijanja afere u HFP-u privatizacija nije postala “čišća”. Jedino su u strahu zaposlenici zbog neizvjesnosti gašenja institucije i time radnog mjesta, te investitori kojima je posve nejasno tko je sada autoritet i koji su kriteriji kojima se vodi privatizacija.

Izostali preustroj
Umjesto da ljetno razdoblje iskoristi za najavljeni i očigledno potrebni preustroj institucionalnog i pravnog okvira za provedbu privatizacije, vlast ponovnim guranjem pod tepih i odugovlačenjem nastavlja po starome. Premijerovo stručno povjerenstvo koje je obećalo izraditi program gašenja HFP-a i stvaranja nove institucije nije se još nijednom sastalo. Dugonajavljivano “softversko rješenje” koje će po većem broju kriterija vrjednovati ponude smiješno je i spominjati. Još u jednoj privatizaciji ponuđači nisu dobrodošli jer imaju korporativno jamstvo, ali će ono kod drugih biti prihvatljivo osiguranje, stranci su poželjni, ali će se ići ususret lokalcima. Transparentno je u međuvremenu postalo samo mjesto na kojemu se odlučuje o privatizaciji. To nikad nije bilo u HFP-u. Svi koji prate rad HFP-a znaju da se u zgradi u Lučićevoj samo formalno dižu ruke, a da se sve odluke donose na Markovu trgu. Budući da se sada i sjednice Upravnog odbora odvijaju u Uredu potpredsjednika Vlade, doista HFP više nema smisla. A kako su izbori sve bliže, možda bi i privatizacija trebala pričekati.