Eksperiment s isplaćivanjem zajamčenog osobnog dohotka u iznosu od 560 eura mjesečno neće biti produžen, priopćila je početkom kolovoza finska vlada.

Isplata je okončana iako podaci iz eksperimenta nisu objavljeni niti će biti do početak iduće ili kraja ove godine. U eksperimentu je sudjelovalo oko 2000 finskih građana, nasumično odabranih unutar populacije nezaposlenih. Iako je bez egzaktnih podataka teško procjenjivati koji su točni razlozi neuspjeha finskog eksperimenta već sada moguće je vidjeti jednu krivu premisu koja je postavljena na samom početku eksperimenta i za koju se zasigurno može ustvrditi kako je dio razloga propasti.

Uberizacija društva
Naime, zajamčeni osobni dohodak nije i ne bi smio biti socijalna kategorija. Kako je u Finskoj odlučeno da ga mogu primati samo nezaposleni, bit će zanimljivo sociološki podrobnije pogledati strukturu primatelja zajamčenog sobnog dohotka i zasigurno će križanje određenih varijabli ukazati na razloge propasti eksperimenta, jer za zaključiti je kako iznos zajamčenog dohotka koji su davali Finci zasigurno nije adekvatan i dostatan za život ako je jedini izvor primanja koje netko ima. Unutra skupine odabranih nezaposlenih zasigurno se pronašlo i dosta onih koji više nisu radno sposobni kao i onih koji ne žele raditi.

Okretanje ideje zajamčenog osobnog dohotka prema socijalnim kategorijama nije pravi put i mogao bi ovu dobru i hvalevrijednu ideju, koja bi trebala biti samo mali dio velike promjene ekonomske paradigme koja čeka zapadni svijet, ozloglasiti i odvesti u krivom smjeru. Zajamčeni osobni dohodak promatra se kao socijalna pomoć zato što ekonomske strukture i strukture onih koji odlučuju još uvijek svoja promišljanja provode u zadanoj i poznatoj zapadnjačkoj ekonomskoj paradigmi, a to je pogrešno.

Naravno, nitko unutar spomenutih struktura nije zbog toga kriv, već se radi o širem konsenzusu koji bi trebao dolaziti s nadnacionalne razine – u ovom slučaju Europske unije. Asocijacija 28 i više država možda bi mogla na nadnacionalnoj razini progurati zajamčeni osobni dohodak, ali samo ako bi na podjednak način dopustila uberizaciju društva, ekonomiju dijeljenja i puno snažniju digitalizaciju i robotizaciju društva. Ustvari onaj tko to prvi učini, bez obzira s koje strane oceana ili svijeta će se nalaziti, napravit će ogromni razvojni korak s kojim bi lako mogao preskočiti ostale zarobljene u staroj paradigmi između socijalne pomoći i krutog starog kapitalizma.

Uostalom, čak i pojava takozvanog društveno odgovornog ili socijalnog kapitalizma korak je prema promjenama koje su neminovne. Ako će se svijet mijenjati prema boljem, a to podrazumijeva da na stranu stavimo potencijalne oružane sukobe ili trgovinske ratove, onda će se svijet mijenjati prema robotizaciji proizvodnje i automatizaciji većine manualnog rada – od vožnje do kupnje i prodaje u trgovinama. U tom slučaju dva su moguća scenarija – ili oslobađanje do sada neviđenog kreativnog potencijala ljudi ili velika glad i nezaposlenost kod onih koji posjeduju zastarjele i nepotrebne vještine.

Zaokret u razmišljanju
Zajamčeni osobni dohodak dio je obje priče. U prvom slučaju on pruža mogućnost razvoja kreativnosti bez straha za egzistenciju, a u drugom slučaju garancija je socijalnog mira. Naravno, bilo bi puno bolje da zajamčeni osobni dohodak bude dio prve priče, ali eksperimenti poput ovog finskoga nažalost guraju ga u drugu priču i to nije dobro. Potreban je veliki zaokret u načinu razmišljanja da bi se osobni zajamčeni dohodak odvojio od zastarjele socijalne koncepcije i ušao u onu futurističku.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost