Premda se priča o propasti Agrokora i njegovih 40 milijardi kuna duga počela odmotavati još krajem prošle godine, reperkusije su, barem zasad, prilično umjerene. U prvom kvartalu tvrtke, dobavljači i kreditori koncerna, imali su samo glasine o problemima pa je najveći dio njih u knjigama zanemario neizvjesnost naplate.

Drugi kvartal, odnosno polugodišnja izvješća su drugi par rukava.  Ako kolaps kvazi-urednog vraćanja obveza nije bio dovoljan, u travnju je lex Agrokor dao dovoljnu podlogu za ispravljanje očekivanja, barem onih papirnatih. U toj su skupini i banke kojih je dobar dio prvi kvartal prikazao (pre)optimistično, a tek rijetki poput Zabe izdvojili rezervacije (800 milijuna kuna) za neprihodujuće kredite Agrokoru i srušila dobit. Nedoumica više nema; prema nalogu supervizora Agrokorovi se zajmovi rezerviraju po stopi od 50 posto što odražava "fifty-fifty" očekivanja. Po računici jednako je vjerojatno da banke taj novac vrate, ali i da se od njega oproste. 

Optimisti vs. pesimisti
S obzirom na kreativno kreditiranje mjenicama, po principu "ti nama novac, mi tebi mjenicu i mjesto na polici" koje je jedan legitimni instrument kreditiranja pretvorio u "case study" apsurda hrvatske poslovne paradigme, bitnije je bilo pitanje što se sve smatra kreditima Agrokoru.  Arbitrarna ili ne, granica je povučena: ne može li tvrtka preživjeti otpis 50 posto potraživanja prema Agrokoru, HNB traži banku da njezin dug tretira isto kao i koncernov. Sada ostaje vidjeti što to znači kad se podvuče crta, a kalkulira se brojkom između 4,5 i 5 milijardi kuna rezervacija. Iz središnje banke stižu umirujući signali; posljedice rezervacija su neizbježne na dobit, ali bez šireg gospodarskog efekt. Možda će zbog rezervacija kapital neke banke pasti ispod minimalne granice kapitala i od vlasnika se tražiti dokapitalizacija, ali bez utjecaja na sustav u cjelini.

Ne dijele, međutim, svi tu dozu regulatorovog optimizma oko reperkusija. Prva će se, kažu, na udaru naći državna blagajna jer uz tolike rezervacije pod upitnik dolazi pozitivno poslovanje banaka u 2017. i uplate poreza na dobit, koje godišnje u prosjeku dosegnu oko 800 milijuna kuna. Hoće li biti dobiti ili ne, ovisi hoće li se rezervacije razvući i u 2018., no sasvim je sigurno da će biti participacija banaka biti mršava ili nikakva. Koliko će presahnuti priljeva od tvrtki vezanih s Agrokorom, bit će sljedeće u nizu pitanja jer će ocrtati koliko su uspjele stabilizirati prihode, otplate dugova i osigurati preživljavanje. To je jedno od najiščekivanijih pitanja oko krize u Agrokoru. Važnije je jedino koliko iznosi manjak imovine u odnosu na obveze Agrokora i hoće li za 15 mjeseci vjerovnici sklopiti nagodbu ili krenuti u tužbe protiv države. 

Iluzije u javnosti
No, vratimo se na onih 5 milijardi kuna rezervacija. Iluzorno je očekivati da se tolike milijarde ekstra troškova neće filigranski ispreplesti u dalekosežne posljedice na gospodarstvo. Kad se radi o tvrtkama koje će biti svrstane uz bok Agrokoru, logično je da u pitanje dolaze njihovi boniteti, dostupnost i uvjeti nekih budućih kredita. Kad su prosječni građani u pitanju, koje zasad kriza koncerna dira jedino po tome odlaze li u Konzum, Lidl, Kaufland ili neki treći lanac, izvjesno je da će banke kroz duge kanale pokušati amortizirati udar rezervacija.

Ako ništa drugo, to im je posao, na stranu što strani vlasnici više nemaju puno strpljenja za otpise u Hrvatskoj (što smo vidjeli kad je velika "stare garde" bankara pozicijama platila zadnji veliki val rezerviranja).Sa sramežljivim stopama oporavka kojima gospodarstvo napokon korača, kaskamo na začelju EU. Svako zaoštravanje kreditnih uvjeta, bilo u dostupnosti financiranja, ili u kamatnim stopama za građane ili tvrtke, prijeti tom labilnom rastu. Zato je priča o Agrokoru, nažalost, tek na svom početku unatoč marketinškim spinovima iz Vlade i koncerna.