Nije ni fer ni etično što velike banke ne mogu propasti jer ih država štiti. Banke prema etičkim kodeksima ne bi trebale nuditi klijentu neki kredit ili program kojeg klijent ne razumije. Svaki bankar mora poznavati svog klijenta i znati može li ovaj vratiti kredit ili ne”, kaže von Boeselager. Kriza se, prisjeća se, dogodila upravo zato što su velike banke u Americi nudile kredite i onima koji kredite nisu mogli vraćati, a kada je došlo vrijeme da te iste banke odu u bankrot, država je ‘upumpavala’ novac, pa na kraju porezni obveznici moraju plaćati pogreške banke.

“Moja banka mora se natjecati s velikim bankama koje su loše postupale u poslovanju, a njihova prednost je što njih država štiti. Sustav u kojem je nemoguć bankrot banke nije dobar. Trebalo bi zato velike banke podijeliti na više malih, pa onda nikome neće biti nemoguće propasti jer bi to ugrozilo pojedinu državu”, govori von Boeselager.

Neodgovorno postupanje banaka smatra ludošću jer s većom bankom dolazi i veća odgovornost. Spominje kako odgovornost ne može ležati na bankovnim službenicima jer oni samo ispunjavaju naredbe uprave, a ukoliko i žele etično postupiti, u tom slučaju prijeti im rizik otkaza. U njegovoj banci u kojoj radi 300-tinjak ljudi, lakše je kaže prepoznati pogrešku i odrediti tko je učinio tu pogrešku jer se svi zaposlenici poznaju. “Rekao bih da je u 80 do 90 posto slučajeva bankarima stalo do njihovih klijenata, no problem dolazi s velikim bankama, velikim šefovima i vrhovnim naredbama. Kako promijeniti lošu praksu kod velikih banaka? Educiranjem, educiranjem i educiranjem”, spominje von Boeselager.