EN DE

Europski lideri spalili brodove demokracije

Autor: Luigi Zingales
28. rujan 2012. u 22:00
Podijeli članak —
luigi1

Pristupanje eurozoni južnoeuropskih zemalja odluka je koju je “prosvijećena” elita nametnula neupućenim građanima. Zato i raste nezadovoljstvo Unijom

Od kraja sedamdesetih godina akademsko širenje teorije igre makroekonomiste je navelo na to da naglase važnost “predanosti”, strategije kojoj je cilj poboljšati dugoročne gospodarske izglede ograničavanjem slobode odlučivanja tvoraca politike. Ideja se čini protuintuitivnom: kako manje može proizvesti više? Iako nije povijesno točan, jedan od najboljih primjera strateške predanosti jest legenda o Hernánu Cortésu, prema kojoj je on, u želji da osvoji Meksiko, odlučio spaliti brodove kojima se njegova ekspedicija dovezla iz Španjolske. Isprva se to čini kao sulud potez: zašto bi namjerno uništio jedini mogući izlaz u slučaju poraza? Cortés je to navodno učinio kako bi motivirao svoje vojnike: kako nije bilo izlaza u nuždi, bili su vrlo motivirani za pobjedu. Aleksandar Veliki navodno je slično postupio za osvajanja Perzije.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Velik danak kao motivacija
Kako bi bila uspješna, strategija predanosti mora biti uvjerljiva, to jest ne smije se brzo mijenjati. U tom je smislu Cortésova strategija bila savršena: u slučaju poraza Španjolci ne bi imali vremena popraviti spaljene brodove. Kako bi bila funkcionalna, strategija predanosti također bi trebala nositi visok danak u slučaju neuspjeha: da je Cortés izgubio, nijedan Španjolac ne bi izvukao živu glavu. Upravo je taj danak motivirao njegove vojnike. Problem je u tome što uglavnom čujemo za uspješne priče o primjeni te strategije. Da je Cortés doživio neuspjeh, povijest bi ga pamtila (ako bi ga uopće zapamtila) kao arogantnu budalu koja je pomislila da može pokoriti veliko carstvo. Jedna od prvih primjena ove strategije na gospodarsku politiku jest u stvaranju središnjih banaka. Tvorci monetarne politike trebali bi u teoriji biti neovisni o političkom sustavu jer će ih političari u predizborno vrijeme vjerojatno pokušati prisiliti da “kupe” privremeno veću zaposlenost po cijenu trajno veće inflacije. Kako bi spriječila tu neučinkovitu razmjenu, vlada bi trebala vezati ruke središnjih banaka te ih izolirati od političkog utjecaja. Mnogi makroekonomisti smatraju da je ta strategija zaslužna za stalni pad inflacije od početka osamdesetih. Potaknuti njezinim uspjehom, tvorci politike počeli su je primjenjivati i u drugim područjima. Financijska je liberalizacija prodavana kao predanost politici koja pogoduje tržištu. Da se buduća vlada odmakne od te politike, bijeg kapitala gurnuo bi je na koljena. Isto se može primijeniti na povećano kreditiranje države izvana, na devizne odbore i monetarne unije.

Od kraja sedamdesetih godina akademsko širenje teorije igre makroekonomiste je navelo na to da naglase važnost “predanosti”, strategije kojoj je cilj poboljšati dugoročne gospodarske izglede ograničavanjem slobode odlučivanja tvoraca politike. Ideja se čini protuintuitivnom: kako manje može proizvesti više? Iako nije povijesno točan, jedan od najboljih primjera strateške predanosti jest legenda o Hernánu Cortésu, prema kojoj je on, u želji da osvoji Meksiko, odlučio spaliti brodove kojima se njegova ekspedicija dovezla iz Španjolske. Isprva se to čini kao sulud potez: zašto bi namjerno uništio jedini mogući izlaz u slučaju poraza? Cortés je to navodno učinio kako bi motivirao svoje vojnike: kako nije bilo izlaza u nuždi, bili su vrlo motivirani za pobjedu. Aleksandar Veliki navodno je slično postupio za osvajanja Perzije.

Velik danak kao motivacija
Kako bi bila uspješna, strategija predanosti mora biti uvjerljiva, to jest ne smije se brzo mijenjati. U tom je smislu Cortésova strategija bila savršena: u slučaju poraza Španjolci ne bi imali vremena popraviti spaljene brodove. Kako bi bila funkcionalna, strategija predanosti također bi trebala nositi visok danak u slučaju neuspjeha: da je Cortés izgubio, nijedan Španjolac ne bi izvukao živu glavu. Upravo je taj danak motivirao njegove vojnike. Problem je u tome što uglavnom čujemo za uspješne priče o primjeni te strategije. Da je Cortés doživio neuspjeh, povijest bi ga pamtila (ako bi ga uopće zapamtila) kao arogantnu budalu koja je pomislila da može pokoriti veliko carstvo. Jedna od prvih primjena ove strategije na gospodarsku politiku jest u stvaranju središnjih banaka. Tvorci monetarne politike trebali bi u teoriji biti neovisni o političkom sustavu jer će ih političari u predizborno vrijeme vjerojatno pokušati prisiliti da “kupe” privremeno veću zaposlenost po cijenu trajno veće inflacije. Kako bi spriječila tu neučinkovitu razmjenu, vlada bi trebala vezati ruke središnjih banaka te ih izolirati od političkog utjecaja. Mnogi makroekonomisti smatraju da je ta strategija zaslužna za stalni pad inflacije od početka osamdesetih. Potaknuti njezinim uspjehom, tvorci politike počeli su je primjenjivati i u drugim područjima. Financijska je liberalizacija prodavana kao predanost politici koja pogoduje tržištu. Da se buduća vlada odmakne od te politike, bijeg kapitala gurnuo bi je na koljena. Isto se može primijeniti na povećano kreditiranje države izvana, na devizne odbore i monetarne unije.

Nepovratne odluke
Stvaranje eura samo je ekstreman oblik predanosti: europske su se vlade pokušale privezati za njemački stup financijske discipline. Širenje tih mehanizama dovodi u pitanje demokraciju. Kad je Cortés navodno spalio španjolske brodove, nije proveo glasovanje. Da je tako postupio, možda bi svejedno pobijedio (strategija je bila pametna), no to nije bio unaprijed stvoren zaključak. No, čak i da strategija predanosti dovede do korisnih poticaja, možda ne bi bila vrijedna rizika. Možda je Cortés, zaslijepljen snovima o slavi, bio spreman žrtvovati svoje vojnike čak i ako su izgledi za pobjedu bili premali. Danas, srećom, o tome odlučuje vlast koju izabire narod, a ona bi trebala biti odraz volje naroda. No, s obzirom na svoju narav, za te je odluke potrebna posebna pozornost. Na kraju krajeva, riječ je o nepovratnim odlukama koje vežu ruke budućih vlada, čime se izjednačavaju s ustavnim normama. Takve kakve jesu ne treba ih podvrgavati istom postupku odobrenja kao obične zakone.

Kratkoročna korist
Problem je osobito ozbiljan kad izravne akcije u svrhu predanosti imaju kratkoročnu korist koja je privlačnija od spaljivanja broda. Kad vlada počne uzimati kredite u inozemstvu ili se odluči na pristupanje monetarnoj uniji, ta korist poprima oblik smanjenih kamata. Neposredna korist stoga postaje politički značajnija od potencijalnih budućih troškova. Provedbom te strategije makijavelistička vlada neodlučno izborno tijelo može navesti da prihvati politiku koja se protivi njegovoj volji. Mnogi bi ljudi rekli da je upravo u tome stvar.Južnoeuropskim je zemljama pristupanje eurozoni, u izravnom ili neizravnom smislu, bio način da svoje građane prisile na prihvaćanje stupnja financijske discipline koji sami nisu mogli prihvatiti. No, je li to bila demokratska odluka ili odluka koju je “prosvijećena” elita nametnula neupućenim građanima? Bojim se da je ipak točno ovo drugo te da upravo iz toga razloga raste nezadovoljstvo Europskom unijom. Da stvar bude gora, trenutno vodstvo Europe ne priznaje odgovornost za svoje prošle odluke. Ne žele priznati da su oni ili njihovi prethodnici spalili brodove, već okrivljuju Europu. Rezultat svega jest raspad eura, koji se oglašavao kao metoda zbližavanja Europe.

© Project Syndicate, 2012.

Luigi Zingales, profesor je na Ekonomskom fakultetu Booth u Chicagu, gost urednik City Journala te autor knjige A Capitalism for the People: Recapturing the Lost Genius of American Prosperity

Autor: Luigi Zingales
28. rujan 2012. u 22:00
Podijeli članak —
Komentari (1)
Pogledajte sve

test

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close