Lako je govoriti o stvaranju ulagačke klime i nabrajati mjere, stvarnost je puno drukčija. Žive priče pokazuju da je antiulagačka klima u Hrvatskoj sazdana od stotina manjih ili većih barijera uz koje poduzetnici moraju imati žestoku motivaciju za investiranje.

S jednom (ili prvom u nizu) od tih nemogućih barijera suočio se Danko Končar, koji je dobio pravo na koncesiju za izgradnju marine i hotela u Puli po jednim kriterijima natječaja, da bi ga iza ugla dočekala druga pravila igre. Bivši vojni kompleks Monumenti, zapuštena zdanja koja je Končar u prvoj fazi projekta Brijuni rivijera trebao pretvoriti u turistički kompleks, odjednom je postao kulturno dobro. Pedeset godina koncesije pretvorilo se u 30, iznos ulaganja postao je neizvjestan, s velikim šansama da znatno poraste. I kao da to nije dosta, investitor se sad našao kao stranka u pregovorima koji su stvar međuresorne suradnje i stručne ekspertize, a ne natezanja ulagača s nadležnima koji često “nemaju vremena”. Zavrzlamu ne može rješavati ulagač, već država, koja je zabrljala na svim razinama. Pravno, stvari su jasne, ako zaista ima osnove da Monumenti budu kulturno dobro, natječaj na kojem je Končar dobio koncesiju mora pasti, i to što prije, kako bi se ponovio s drukčijim propozicijama. U suprotnom, žalba Grada Pule protiv odluke o kulturnom dobru treba se rješiti ekspresno, što nije nemoguće jer takav stav dijeli i dio konzervatorske struke. Posrijedi je velik test cijeloga koncepta projekta Brijuni rivijera.