Može li biti slučajnost da niti jedan investitor koji je u posljednjih desetak godina preuzeo sisačku željezaru ne može taj nekad uspješan proizvodni sustav staviti na noge? Niti pola godine od posljenje prodaje američka kompanija Commercial Metals Company već uzmiče od proklamiranih planova i obećanja koje je dala Vladi i radnicima, da će najmanje tri godine zadržati zatečenih 1416 radnika. Po već nekoliko puta viđenom scenariju, radnici na najave otkaza alarmiraju javnost, spremaju prosvjede, a bude li po starome, uskoro će se oglasiti i politika.

Tvrtka u agoniji
Od osamostaljenja Hrvatske željezara nikako ne uspijeva isplivati iz agonije, unatoč činjenici da se kao kupci pojavljuju tvrtke koje nisu baš posve anonimne u sektoru metalurgije, poput ruskih tvrtki Trubo Impexa i Mechela, te američkog CMC-a. Ruski su kupci preuzimali po 1700 radnika u Željezari, a unatoč inzistiranju da se njihov broj ne smanjuje, već ih je za petsto manje, oko 1200, plus još dvjestotinjak radnika iz Remonta Caprag. I CMC ide putem prethodnika. Jednako kao i oni, dočekan hvalospjevom s političkog vrha (potpredsjednik Vlade Damir Polančec na potpisivanju kupoprodajnog ugovora kazao je kako je Željezara “sada u najboljim mogućim rukama”, jer je CMC investitor s najvećom tržišnom kapitalizacijom koji je ikad sudjelovao u privatizacijskim natječajima u Hrvatskoj, a uz to ima pristup globalnom tržištu, te financijskih sredstava i znanja da pokrene proizvodnju u sisačkim pogonima). U početku je američki kupac hrvatsku javnost čvrsto uvjeravao u ostvarivost svojih ambicioznih planova sa sisačkom željezarom, koju je vidio kao platformu za širenje poslovnih aktivnosti na europskom tržištu. Nagovještavao je i kako će kroz kratko razdoblje postati prošlost proizvodnja sa svega 20-ak posto kapaciteta Željezare, što je bio slučaj posljednja dva desetljeća. Međutim, brzo se ispostavilo kako je preduvjet za to ipak smanjenje radnika. Dio od prvotno spominjanih 400 ljudi je, zbog nemalih otpremnina za sisačke uvjete, pristao na dobrovoljan odlazak, no oko stotinjak ljudi trebalo bi otići kroz program zbrinjavanja viška, na koji kupac, temeljem ugovora s Vladom, ima i pravo. Unatoč potpisanom socijalnom ugovoru sa sindikatima, u kojima im jamči sigurnost posla kroz tri godine. U jedinom javnom istupu od aktiviranja problema viška radnika, novi su se vlasnici pokušali opravdati za brzo odustajanje od jednog od temelja svoje ponude tvrdnjom kako su porasli troškovi plina, struje i rada. Ustvrdili su kako su svjesni da njihov plan nije dobra vijest za zaposlenike koji će biti obuhvaćeni programom zbrinjavanja, no tim se potezom, pojašnjavaju, povlači neophodan korak da preostalim radnicima njihova radna mjesta budu sigurnija nego ikada prije. Poručuju i kako će voditi računa da se neometano nastavi investicijski program, te da se njihov cilj razvitka tvrtke nije promijenio.

Razlozi i opravdanja
Samo poskupljenje teško da će biti prihvatljiv razlog da CMC-u već nakon šest mjeseci od preuzimanja pođe za rukom provesti naum da smanji radna mjesta budući da je upravo sigurnost radnika bio ključni adut za pozitivnu vladinu odluku o prodaji željezare. Očigledno je se socijalnu osjetljivost koristi za pritisak na vlasti da se osiguraju neke pogodnosti, od povoljnijih cijena energenata ili sirovina do, moguće, i lobiranja za veće izvozne kvote za tržište EU. I sindikati, koji imaju pravo brinuti za svoje članove, morat će s vremenom postati svjesni da neće vječno moći braniti istu razinu zaposlenosti. Svi dosadašnji partneri u Željezari isticali su kako se i uz zastarjeli pogon proizvodnju može organizirati sa 700 do 800 radnika. U ovom trenutku pitanje na kojem radnici inzistiraju stvar je vjerodostojnosti investitora, koji osim prema njima ima i obveze prema HFP-u i Vladi.