U današnje vrijeme u Sjedinjenim Američkim Državama i posvuda populistički političari često tvrde da labava monetarna politika šteti običnim radnicima, što pogoršava prihodovnu nejednakost. Međutim, dok nejednakost predstavlja problem, povećanje kamatnih stopa nije način njegovog rješavanja. Bilo bi neobično da itko tvrdi suprotno, osobito populisti.

Naposljetku, niske kamatne stope pogoduju dužnicima i štete vjerovnicima, kao i inflacija koja se može potaknuti monetarnim popuštanjem. Primjerice, tijekom većeg dijela američke povijesti, populisti su podržavali labavu monetarnu politiku kao način pružanja pomoći malom čovjeku u borbi s distanciranim bankarima tvrdog srca posvećenim čvrstoj monetarnoj politici. Eto zašto su se razni Andrew Jacksoni u devetnaestom stoljeću borili protiv nastojanja raznih Alexandera Hamiltona vezano uz osnivanje nacionalne banke. To je također bio argument Williama Jenningsa Bryana tijekom njegove predsjedničke kampanje 1896. godine, kad je obećao labavu monetarnu politiku u svojoj glavnoj izbornoj jedinici: farmerima američkog srednjeg zapada (Midwest) koji su pretrpjeli velike štete uslijed visokih kamatnih stopa i pada cijena robe široke potrošnje. Bio je to također argument onih koji zastupaju stajalište elastičnosti ponude koji su se suprotstavili politici visokih kamatnih stopa guvernera američkih Federalnih rezervi Paula Volckera tijekom ranih 1980-ih – argument koji je potaknuo predsjednika Ronalda Reagana na imenovanje dva guvernera Feda kako bi izazvao Volckera 1985. godine.

Međutim, danas se scenarij promijenio – i ne prate ga samo marginalni populisti. Primjerice, britanska premijerka Theresa May, izjavila je ranije ovog mjeseca da niske kamatne stope štete običnim ljudima pripadnicima radničke klase, dok istovremeno pogoduju bogatašima. Opadajuće kamatne stope pomažu u poticanju rasta cijena vrijednosnica – kako dionica, tako i obveznica  – koje neproporcionalno posjeduju imućni. "Ljudi koji posjeduju sredstva obogatili su se," rekla je May. "Ljudi koji ih nemaju oštećeni su." Na neki način May je u pravu. U SAD-u, cijene dionica dosegnule su gotovo najvišu razinu u povijesti. Odluka američke središnje banke Fed iz 2008. godine vezana uz smanjenje kamatnih stopa monetarne politike gotovo na nulu, zajedno s naknadnim gospodarskim oporavkom, zasigurno je doprinijela snažnom odskoku tržišta dionica koji je započeo tijekom rane 2009. godine.

Međutim, postoji malo dokaza da su niske kamatne stope bile u zaostatku za kontinuiranim porastom cijena dionica od 2012. do 2015. – tijekom razdoblja u kojem su tržišta očekivala porast kamatnih stopa. Populistički argumenti protiv labave monetarne politike u najboljem su slučaju krhki. Međutim, takvi su i populistički argumenti vezani uz pooštravanje monetarne politike – u Sjedinjenim Američkim Državama, Donald Trump, nakon Teda Cruza i ostalih Republikanskih vođa, zagovara povratak na zlatni standard. Istina je da monetarna politika – usmjerena na promicanje cjelokupnog gospodarskog rasta, uz održavanje cjenovne i financijske stabilnosti – nije odgovarajuće uporište za rješavanje problema dohodovne nejednakosti. To je zadatak progresivnog oporezivanja, univerzalnog zdravstvenog osiguranja, financijske reforme i ostalih sličnih alata. To ne znači da monetarna politika ne može utjecati na nejednakost.

Vođenje gospodarstva na takav način da se velikom brzinom otvaraju radna mjesta – ono što su neki, a nedavno guvernerka američkog Feda Janet Yellen, nazvali "gospodarstvom visokog pritiska" – naposljetku će dovesti do viših realnih plaća i dohotka radnika. To se dogodilo u kasnim 1990-ima, kad je gospodarstvo visokog pritiska naposljetku gurnulo stopu nezaposlenosti ispod 4%. A to se događa i u ovom trenutku. Od početka 2010. rast zaposlenosti u Americi znatno je premašivao prirodnu stopu rasta radne snage, dok je gospodarstvo dodalo više od 15 milijuna novih radnih mjesta u privatnom sektoru u najdužem ikad uzastopnom nizu povećanja zaposlenosti na mjesečnoj razini. Takav porast zaposlenosti spustio je stopu nezaposlenosti na 5% prošle godine, s iznad 9% u razdoblju od 2009. do 2010. godine te trenutno vraća prethodno obeshrabrene radnike u redove radne snage.

Zahvaljujući povećanoj potražnji za radnom snagom, realne plaće radnika –  u porastu za 2,5% tijekom prošle godine – porasle su u ovom poslovnom ciklusu najbržom stopom nakon ranih 1970-ih. Međutim, tek prošlog mjeseca postali su vidljivi puni razmjeri tih poboljšanja, kad je godišnja gospodarska statistika Ureda za popis stanovništva pokazala da je medijan dohotka kućanstva porastao za rekordnih 5,2% (2800 američkih dolara) 2015. Ta su se poboljšanja osjetila na svakoj razini dohodovne distribucije, dok su najveći postotak poboljšanja dobili oni na najnižoj razini, a najmanje oni na vrhu. To su velike promjene i one pružaju važnu potvrdu da obitelji s nižim dohotkom napokon sudjeluju u gospodarskom oporavku. Nekonvencionalne monetarne politike tijekom posljednjih godina također bi mogle imati dodatnih učinaka. Niske kamatne stope u posljednje vrijeme smanjuju dobit banaka.

U Europi je to postalo osobito izraženo jer banke nisu u mogućnosti prenijeti negativne kamatne stope  deponentima. Svakom populistu koji drži do sebe trebao bi se sviđati taj pritisak na banke, osobito onima koji su još uvijek ljuti zbog globalne financijske krize iz 2008. godine.  U konačnici, labava monetarna politika vjerojatno više utječe na smanjenje dohodovne nejednakosti nego što bi ju pooštravala – zapažanje potkrijepljeno ekonometrijskim procjenama. Usprkos tome, ona nije osobito pouzdani alat za uravnoteženje dohodovne distribucije. To ne bi trebalo biti iznenađujuće: omogućavanje pravičnije distribucije dohotka nije posao središnje banke. Američki Fed i ostale središnje banke balansiraju brzi rast ne s jednakošću, nego s opasnostima od budućeg pregrijavanja i financijske nestabilnosti. Oni smatraju da se njihov posao sastoji od upravljanja cjelokupnim gospodarstvom. I imaju pravo na to mišljenje. 

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Visoka razina logističke zrelosti

Logistika kao motor rasta: konkurentska prednost danas se gradi u lancu opskrbe