Nakon objavljivanja sporazuma hotelijera i svih onih koji im naplaćuju naknade sad se konačno bez zadrške može reći da u kriznoj godini država nije gotovo ništa učinila da poveća konkurentnost gospodarskih subjekata u turizmu, ali i bez suvišnog pesimizma predvidjeti da se ni u idućoj godini, odnosno sezoni, u vezi s tim neće pretrgnuti.

Vladin akcijski plan za spas dvije turističke sezone, potvrdilo se stoga, samo je običan napuhani pamflet koji je poslužio za mazanje očiju umjesto suočavanja s prilično gadnom stvarnošću kako bi se ona barem donekle ublažila. Činjenica da je pad hrvatskog turizma u ovoj godini manji u odnosu na konkurenciju, što ministar Damir Bajs uporno ponavlja, ne samo da rijetko koga može utješiti nego bi mogla ostvariti sasvim suprotan učinak od onog kakav bismo mogli izvući iz krize. Bajsova mantra prijeti postati još jednim povezom preko očiju koji priječi da se vidi prava istina jer implicira da je model hrvatskog turizma ne samo bolji od onog kakav je u stvarnosti nego i od onog koji razvija konkurencija. Pa ako smo tako dobri, onda samo imamo “bad luck” i trebamo čekati da kriza prođe pa da opet sve procvjeta. Rasplet i završetak krize, pogotovo kad se pita hrvatske vlasti, u rukama je dragog Boga tako da u međuvremenu ne moramo ništa mijenjati. Na takav model smo i navikli jer ne uključuje ni odgovornost, ni suočavanje s problemima ni njihovo rješavanje jer probleme je ionako izmislio i uvalio nam netko drugi pa neka nam taj i pomogne. Tako država očekuje da joj u krpanju proračuna pomogne turizam, a turizam očekuje da mu država smanji namete i da nove poticaje. Hotelima je kriv ZAMP i lokalne vlasti, kampovima kiša i munje, agencijama država i hoteli koji neće snižavati cijene i raditi im promet, hotelima zločeste agencije koje imaju previsoke provizije. Krivi su meteorolozi koji daju loše prognoze, skupi trajekti, komarci… A kad ti tako netko mrsi račune, još ćeš bolje s njim surađivati da bi napravio destinaciju koja je zanimljiva i privlači goste, taman posla. Iako je poznato da je hotel tek prenoćište i da je zabava i sadržaj ono što čini destinaciju, a da je zabava i te kako naplativa i da u toj priči moraju sudjelovati svi igrači koji se sada gledaju poprijeko, hrvatski turizam vozi dalje po svom, a zabava se i dalje u većini destinacija svodi na žongliranje kuglicama sladoleda. U toj situaciji isticati da je najvažnije da smo po padu u turizmu bolji od konkurencije za kojom kaskamo barem desetak godina vrlo je opasno i treba se nadati da neće postići cilj i skrenuti pozornost u krivom smjeru.