Jedna strateška vizija već neko vrijeme dobiva na zamahu: Sjedinjene Američke Države postaju energetski neovisne te postavljaju temelje za političko povlačenje s Bliskog istoka, istodobno opravdavajući svoje strateško okretanje prema Aziji. To se stajalište na intuitivnoj razini doima točnim, no je li uistinu tako? Američka potražnja, zbog manjka vlastitih energetskih izvora, dugo je ovisila o globalnom tržištu. Godine 2005. Sjedinjene Američke Države uvezle su 60 posto potrošene energije. Otad se, međutim, uvoz smanjio, a očekuje se i daljnji pad. Smatra se, naime, da će SAD do 2020. godine postati energetski samodostatan, a do 2030. godine izvoznik nafte.

Tri velike prednosti
Ostvarenjem toga scenarija SAD bi dobio tri goleme prednosti. Prvo, američka gospodarska konkurentnost bi ojačala, osobito u odnosu na Europu, s obzirom na niže troškove eksploatacije prirodnoga plina iz škriljevca. Smanjila bi se izloženost Amerike sve brojnijim nemirima u arapskom svijetu. Konačno, povećala bi se razmjerna osjetljivost glavnoga američkog strateškog suparnika, Kine, koja postaje sve ovisnija o energetskim zalihama zemalja s Bliskog istoka. Navedene činjenice treba shvatiti ozbiljno, no ne bismo smjeli prebrzo i preuranjeno predviđati njihove implikacije na američku vanjsku politiku prema Bliskom istoku. Iako je energetska ovisnost ključni čimbenik američke politike u toj regiji, postoji još niz vrlo važnih faktora. Primjerice, od jednake su važnosti sigurnost Izraela ili potreba kontrole nad iranskim nuklearnim programom. Štoviše, uloga Bliskog istoka u svjetskoj energetskoj geopolitici u nadolazećim će desetljećima dodatno jačati, pa je teško predvidjeti da bi supersila poput SAD-a mogla samo tako napustiti tu regiju. U sljedećih petnaestak godina članice Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC) proizvodit će 50 posto nafte na svjetskom tržištu, dok danas proizvode 42 posto. Zemlja o kojoj će to povećanje najvjerojatnije najviše ovisiti bit će Irak.

Posebna veza s Izraelom
Može li SAD sebi dopustiti ignoriranje države koja će za desetak godina postati drugi po veličini izvoznik nafte na svijetu te godišnje od nje ostvarivati više od 200 milijardi dolara prihoda, iako će vjerojatno biti pod autoritativnim šijitskim režimom nalik onome u Iranu? Bi li se povukao, s obzirom na kasniju vrlo izglednu prijetnju trima saveznicima u toj regiji, Saudijskoj Arabiji, Turskoj i Izraelu?Takvo što ne doima se najvjerojatnijim sve dok je iranska nuklearna kriza neriješena, a u Siriji se još više nastavlja produbljivati jaz između šijita i sunita (što se odražava i u pojačanim tenzijama između Turske i Irana). Američki predsjednik Barack Obama je i za posjeta Aziji u studenome (putovanja koje je trebalo naglasiti američko usmjerenje prema tom kontinentu) bio prisiljen znatnu količinu vremena i pažnje posvetiti posredovanju u cilju sklapanja primirja između Izraela i Hamasa u Gazi.Dakle, ako je nafta jedino ili glavno američko interesno područje na Bliskom istoku, onda je njezina posebna veza s Izraelom vrlo zbunjujuća, s obzirom na štetu koju nanosi američkim interesima kada je riječ o arapskim izvoznicima nafte. Čak i u doba kada je energetska ovisnost Sjedinjenih Američkih Država o Bliskom istoku bila na vrhuncu, SAD je samo u iznimnim slučajevima pristajao na prilagodbu ili promjenu politike pružanja potpore Izraelu

Važno je imati na umu da je 1973. SAD slabije osjetio negativne posljedice embarga na naftu članica OPEC-a negoli Europa, iako je Amerika bila ta koja je Izraelu pružila pomoć u ratu s Egiptom i Sirijom u listopadu iste godine te stoga i primarna meta embarga. Američki položaj u ovoj regiji ojačao je tek nakon što je Egipat postao američki saveznik i sklopio mir s Izraelom.Rastući kineski interesi na Bliskom istoku također umanjuju vjerojatnost američkog povlačenja. SAD će i dalje biti zainteresiran za to kako osigurati energetske zalihe za svoje azijske saveznike, koji su, poput Kine, iznimno ovisni o naftnim izvoznicima te regije. Iako se američko povlačenje s Bliskog istoka ne doima vrlo vjerojatnim, izloženost SAD-a toj regiji će se smanjiti, a dok se to bude odvijalo, uloga Amerike na tim prostorima će slabjeti te će se time možda razviti i cinizam. Izgledno je da će se njezina uključenost u izraelsko-palestinski sukob svesti na održavanje postojećega stanja umjesto pokušaja iznalaženja trajnog rješenja. Ovaj stav, koji se daje naslutiti iz američkoga protivljenja palestinskom statusu zemlje promatrača u Ujedinjenim narodima, u ekstremnom slučaju iskazao bi se kao priznanje SAD-a da je odustao od tvorbe dviju država na Bliskom istoku. To bi zacijelo zadovoljilo izraelskoga premijera Binyamina Netanyahua i palestinske rubne skupine kojima je cilj oslabjeti njezino vodstvo. No, time bi se također dokazalo da su u pravu oni koji su Obamu proglasili predsjednikom dobre volje, ali ne i vizionarom.

© Project Syndicate, 2012.

Zaki LaIdi, profesor je međunarodnih odnosa pri Institut d'études politiques de Paris (Sciences Po) i autor knjige Nedovršena postignuća: Obamina vanjska politika