Podaci o tijeku turističke sezone koje je iznio ministar turizma nisu neko veliko iznenađenje, no pokazuju nekoliko važnih stvari koje zaslužuju pažnju svih koji donose odluke, ne samo u turizmu, već i na razini čitavog gospodarstva zemlje.
Kako je u zadnjih nekoliko godina promocija Hrvatske na stranim tržištima sve bolja, ali imamo i nešto bolje sadržaje, više hotela…turizam raste mnogo brže nego u većini turističkih zemalja, među kojima su i one pokošene krizom poput Grčke ili pak nemirima poput Egipta. Doduše, za razliku od zemalja koje su se već etablirale kao turističke megasile, poput Francuske i Španjolske, Hrvatska je još nije dostigla svoj puni turistički potencijal, pa je logično da raste. Stoga podatak o nekoliko postotaka rasta nije iznenađenje, i ne zaslužuje euforiju, ali nipošto niti letargiju kojoj smo skloni kad je turizam u pitanju. Radi se naime o toj sasvim suvišnoj dilemi može li nas turizam spasiti od krize u koju sve dublje poniremo ili ne, koja se otvara na početku i kraju svake sezone. Tko se god drzne napomenuti da bi turizam mogao imati takvu snagu da nas izvuče, nailazi na oštre kritike oponenata koji se onda sjete industrije, energetike… Istovremeno, centralna država turizmu ne posvećuje dovoljno pažnje. Ne zna se je li u Hrvatskoj sporije donošenje zakona i strategija koje bi pomogle razvoju turizma ili pak izdavanje dozvola investitorima, a uz obećanja o snižavanju poreza ide i par postotaka veći porez, valjda da se bolje osjeti razlika. S druge strane, kako su to dobro u svom udžbeniku pojasnili profesori zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, turizam nije gospodarska grana, već sustav sazdan od mnoštva sektora koji se na njega naslanjaju ili iz njega proizlaze. Od poljoprivrede i prehrambene industrije, građevine, drvne industrije, trgovine, male brodogradnje, industrije zabave, it-a, prometa, medicine, čak i sektora na rubu propadanja poput tekstilnog, svi se ti sektori od turizma mogu hraniti, otvarati radna mjesta, oplemenjivati mnoge zapuštene krajeve Hrvatske, naseljavati napuštene otoke i brojne oaze koje samo čekaju da ih iskoristimo ako se malo potrudimo, umjesto da samo kukamo. Sad kad vidimo da mu ide relativno dobro, a svakako bolje nego ostatku zapuštenog gospodarstva, zašto se ne bismo potrudili da turizam postane poluga kojom ćemo pomaknuti ostale?
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.i ovo je članak za poslovne novine? postavlja pitanje a ne daje nikakvu naznaku odgovora? pa s takvim pristupom se ne može proći ni s pismenim sastavom u trećem osnovne, a eto u ovoj našoj u svemu naopakoj državi može se zarađivati novinarska plaća.
već rečenicu za rečenicom članak sam sebi upada u usta – prvo supostavlja vjeru da će nas turizam “izvući” drugoj vjeri, da se ništa ne može bez industrije, kao da ta vjerovanja jedno drugo isključuju, a onda samo par rečenica dalje se govori o “sektorima” koji se “naslanjaju” na turizam, pa se navodi deset raznih grana industrije.
no autorica očito nema snage zbrojiti dva i dva pa doći do toga da je sve u tom “naslanjanju”: turizam sam za sebe može isproducirati broj radnih mjesta konobara i sobarica, a ne treba biti ekonomski mag da se zamisli na što sliči ekonomija gdje su takva radna mjesta dominantan izvor zarade. lateralni prihodi od reketa: cestarine, naplata parkiranja, naplata marina, također ne treba biti genij da se prouči na što sliče ekonomije zemalja gdje je reket glavni izvor prihoda.
tako da doista nema dvojbe, onaj tko još vjeruje da turizam išta može “izvući” stvarno nema pojma o ekonomiji. da bi se mogla “nasloniti” industrija mora postojati, a u poreznom i pravnom sustavu koji se formirao na način da guši svaki oblik industrije, bespredmetno je govoriti o mogućnostima razvoja industrije, jedinog sektora koji može stvoriti veću dodanu vrijednost i kakvu-takvu sinergiju s turizmom.
“razvoj” u smislu dodatnih investicija u turizam posebna je priča. prostor obale je već ekstremno izrauban što primitvnim projektima koji su koncipirani tako da što brže ostvare povrat ma kakav on bio, što divljom gradnjom.
obala je devastirana antiurbanizmom kao i zagreb, i tu bi veća korist bila od rušenja i osmišljenih sanacija nego od raubanja zadnjih ostataka prirodnih ljepota.
čak i daljnje investicije u turističke mega-projekte, a da se prije toga nije razvila industrija su kontraproduktivne.
recimo neki španjolci odluče graditi mega-kompleks. već u građevinarstvu će složenije i više dohodovne poslove dati strancima, jer se naša operativa srozala i mnoge složenije stvari uopće ne može izvoditi. zatim će pri opremanju napraviti super posao uvoznicima stranog namještaja i opreme. na koncu će zaposliti masu konobara i sobarica, na menadžerske pozicije će opet težiti dovesti strance, i na kraju će ostati lokalnoj zajednici da se bori s ekstremnim varijacijama u upotrebi komunalne infrastrukture, smećem i zagađenjem koje nikako neće moći apsorbirati komunalnom naknadom.
i svjetska praksa je pokazala da su turistička meganaselja isplativa samo u blizini velikih gradova čija infrastruktura lako može podnijeti dodatno naprezanje. dok je s proizvodnim pogonima obratno, oni stvaraju infrastrukturu tamo gdje je nema.
bez industrije više se ništa neće pomaknuti s mjesta. iako me neće čuditi ako podaci o par postotaka većem prometu turizma (čak ne ni profitu nego samo prometu), potakne kafe-kozere sa zagrebačkog ekonomksog fakulteta da razvuku još jedan verbalni tepih o “turizmu koji nas spašava”. ionako bi jedna od dobrih mjera unaprjeđenja naše ekonomije bila zatvaranje tog fakulteta.
Dobro postavljena dva pitanja:
– Ako turizmu tako dobro ide, zašto ga ne iskoristimo?
– Zašto turizam ne iskoristimo kao polugu za ostatak gospodarstva?
Međutim, kome i na koga su adresirana ta pitanja? Da li adresati još uvijek žive na toj adresi? Ili kao što neki čine, ne preuzimaju poštu( sa ovim pitanjima) jer je plava koverta? Kakovu boju koverte slati da bi adresati zaprimili ta pitanja? Ili, kako pronaći novo prebivalište adresata?
Riječju, gdje su adresati? Hoće li pitanja ostati visjeti u zraku? Da li su to relevantna pitanja koja muče napaćen i iscrpljen narod( bez populizma- i tajkuni su napaćeni i iscrpljeni!)? Ima li se još energije i volje ili su ostali samo impulsi i trzaji? Živimo li život postmoderne u kome nema čovjeka, u kome nema povijesti, u kome nema knjige, u kome je gotovo sa velikim pričama. Postoji samo igra( sada, iscrpljenih i napaćenih- kao u produžetcima) u kojoj love grčevi,noge i glava ne funkcioniraju a tijelo se raspada! To ni najveći apokaliptičari nisu predvidjeli,ili možda jesu?
Uključite se u raspravu