To se nije trebalo dogoditi na taj način. Formiranje nove njemačke vlade potrajalo je toliko dugo da su Francuska i Njemačka započele s radom na reformi eurozone tek nakon što su opći izbori u Italiji, održani 4. ožujka, rezultirali političkim potresom. Njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron sada su odlučili izgladiti razlike i predstaviti zajednički plan reforme do srpnja.

No, oni ne mogu zanemariti promjene nastale uslijed uvjerljive pobjede talijanskih stranaka usmjerenih protiv establishmenta. Do tog se trenutka populizam doimao suzdržanim. Sada je postao mainstream. Onima koji će trebati izraditi francusko-njemački plan poruka iz Italije glasi da politički okvir koji je dominirao Europom nakon polovice 1980-ih ne uživa više široku podršku. Tijekom tri desetljeća konsenzus po pitanju potrebe za tržišnim reformama i zdravim javnim financijama bio je dovoljno snažan za savladavanje opozicije u malim zemljama (Grčka) i sposoban da nadživi odugovlačenje u velikim zemljama (Francuska). Međutim, u nadolazećim godinama, igralište eurozone moglo bi postati i poprištem borbe.

Presloženi priručnik
Prva žrtva zasigurno će biti europski Pakt o stabilnosti i rastu, sa svojim mnoštvom fiskalnih pravila, procedurama monitoringa te naposljetku sankcijama za prekomjerne deficite. Priručnik od 224 stranice o provedbi fiskalne discipline u EU beznadno je složen, u takvoj mjeri da niti jedan ministar financija, a kamoli član ili članica parlamenta, u potpunosti ne razumije čega se mora pridržavati njegova ili njena zemlja.

Međutim, pravila donesena u Bruxellesu koja je teško dešifrirati populisti drže jednostavnom i izravnom političkom metom. U "Crnom baronu", popularnoj francuskoj TV seriji, jedan predsjednik koji je upleten u financijski skandal gotovo izbjegne javno poniženje oformivši koaliciju protiv kazni EU zbog deficita. Uslijed populizma koji se širi gotovo posvuda diljem Europe, stvarnost bi uskoro mogla nadmašiti fikciju. Za velike zemlje prijetnja sankcijama uvijek je bila samo tigar od papira. Razlika je sada u tome što bi se moglo zatražiti od EU da dokaže da ne blefira. Ako izostanu sankcije, što će osigurati dobro ponašanje sudionika u eurozoni? Razumljivo je da to zabrinjava Njemačku.

Bez obzira na rezerviranost koju netko može imati po pitanju fiskalne opsesije Njemačke, neophodna su pravila igre kako bi se uhvatilo u koštac s neodrživom akumulacijom javnog duga u monetarnoj uniji. Ne može se pouzdati u političku dvosmislenost unutar sustava lišenog snažnog centra moći. Ako nitko ne zna što će se dogoditi ako se neka zemlja ne ponaša primjereno, može se pojaviti očekivanje da će dugovi biti monetizirani – s visokim troškovima inflacije.

Čiji euro više vrijedi?
Na nedavno održanoj konferenciji u Berlinu, ekonomisti su raspravljali o tome što učiniti ako se euro pokaže neodrživim. Istaknuti njemački učenjaci izrazili su stajalište da, u slučaju izostanka kredibilnih sankcija, samo bi prijetnja prisilnog izlaska mogla disciplinirati svojevoljne zemlje članice eurozone. Drugim riječima, vlade bi trebale biti suočene s jasnim izborom: ponašaj se prema pravilima ili odlazi. S tehničkog aspekta, to ne bi bilo teško primijeniti. Kako bi otjerala delinkventnu zemlju, Europska središnja banka mogla bi jednostavno isključiti njen bankarski sustav iz euro likvidnosti. To se gotovo dogodilo 2015. godine, kad je Grčka bila na rubu izlaska. Međutim, izbacivanje neke zemlje imalo bi kobne posljedice.

Ireverzibilnost eura mogla bi biti samo mit – ništa nije ireverzibilno – ali to je koristan mit. Kad bi tvrtke i štediše počeli nagađati o sljedećem izlasku, povjerenje u zajedničku valutu ubrzo bi nestalo. Ljudi bi premjestili svoju ušteđevinu kako bi ju zaštitili od rizika od redenominacije. Njemački euro vrijedio bi više od francuskog eura, koji bi zatim vrijedio više od talijanskog eura. Eto zašto je Mario Draghi, predsjednik Europske središnje banke, izjavio 2012. godine da će on učiniti "sve što je potrebno" kako bi očuvao integritet eura. Stoga, što ako sankcije ne funkcioniraju, a prijetnja izlaskom je kazetna bomba koja bi mogla svima naštetiti? U nedavnom radu s francuskim i njemačkim kolegama, zagovaramo stajalište da bi restrukturiranje duga unutar eurozone trebalo postati kredibilna mogućnost.

Ne smatramo restrukturiranje duga benignim, a kamoli poželjnim, a niti ne zagovaramo stajalište da to postane automatizam niti da bude potaknuto numeričkim okidačima. Međutim, u sustavu bez sankcija, fiskalna odgovornost može se postići samo ako su zadovoljena dva uvjeta. Prvo, vlade i oni koji ih financiraju moraju se suočiti s posljedicama neodgovornosti – a to je, naposljetku, restrukturiranje duga. Drugo, financijski raskol koji iz toga proizlazi mora biti ograničen, kako kreatori politika ne bi željeli pod svaku cijenu izbjeći restrukturiranje. To, nadalje, iziskuje brojne reforme koje mi navodimo u našem radu.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Izabrati manje zlo
Ta ideja izaziva snažnu rezerviranost, ne samo u Italiji, u kojoj je politički establishment opsjednut s rekordnom zaduženošću te zemlje, već i u Francuskoj, gdje se otplata duga smatra crtom razdvajanja između naprednih zemalja i zemalja u razvoju.  No, Francuzi se moraju suočiti s novom stvarnošću. Dok je euro preživio financijski raskol od 2010. do 2012., u ovom je trenutku suočen s potencijalno još težim političkim raskolom koji predstavlja još veći izazov.

Potrebno se je suočiti s tom prijetnjom.Ako izostane zajednički konsenzus po pitanju apsolutnog poštivanja pravila, nema puno mogućnosti. Jedna je euro bez ikakvog sidra, što predstavlja nešto u čemu sjeverna Europa ne bi željela dugoročnije sudjelovati. Druga je euro sa širom otvorenim izlaznim vratima, što bi brzo odvelo do još jedne financijske krize. Nadalje, mogućnost eura s definiranim i predvidljivim unutarnjim mehanizmima rješavanja duga. Treba priznati da ova posljednja opcija nije bez rizika, ali je zasigurno sigurnija od prijetnje izlaskom. Francuska i Europa trebale bi izabrati manje zlo. 

© Project Syndicate, 2018.