Nakon misterioznog bijega Ive Sanadera prije godinu dana na vlast je aklamacijom HDZ-a postavljena Jadranka Kosor. Ne ulazeći u legitimitet takvog izbora i logičnog pitanja čemu narod tada opterećivati demokracijom, na čelnoj poziciji Vlade odradila je prvu godinu.

Rekapitulirajući proteklih 365 dana, nameću se dva zaključka. Nekadašnja vjerna pratilja Ive Sanadera čije su opaske o državi kao vrućem krumpiru i metafore o krumpir – salati izazivale podsmijeh, na vanjskopolitičkom planu uspjela je ono što ni Sanader ni Račan nisu bili kadri – izvojevati otvaranje svih poglavlja u pregovorima s EU. Uspješno je uklonila slovensku blokadu (iako je još upitna eventualna ucjena zbog Ljubljanske banke), odobrovoljila glavnog haaškog tužitelja, odnosi s SAD-om su bitno bolji…

No, unutarnjopolitička scena je druga priča. Ekonomska politika Vlade brutalno se jednostavno od prvog dana svodi na popunjavanje rupe u proračunu i nezamjeranje interesnim skupinama. Odmah po dolasku na vlast, Kosor uvodi krizni porez te podiže PDV na 23 posto unatoč upozorenjima da će veći porezi obeshrabriti potrošnju i produbiti recesiju. Istodobno sve najave o oštrim rezovima državne potrošnje i reformama padaju u vodu u dva kozmetička rebalansa prošle godine (od tri ukupno). Nekredibilna fiskalna politika ostaje pak konstanta – uz sve pokazatelje silazne ekonomije Vlada svejedno donosi nerealan proračun za 2010. u kojem su, umjesto nižih, rashodi veći.

Nepopularni potezi ipak padaju u drugi plan pred antikorpucijskim akcijama koje pune novine i zahvaljujući kojima je zagrebački Remetinec udomio respektabilan broj domaćih poslovnjaka; od bivšeg šefa HPB-a Josipa Protege, Podravkine uprave, do najveće ‘ribe’ Damira Polančeca. Uz to, početkom godine Sanader neuspješno pokušava izvesti puč, potom on sam biva ekspresno izbačen iz stranke, a Kosoričina popularnost doseže vrhunac.

Otada sve za premijerku kreće nizbrdo: broj nezaposlenih nezustavljivo raste, proračun se notorno slabije puni, dug raste, dok druge zemlje izlaze iz recesije domaći BDP i i dalje pada, nelikvidnost premašuje razinu iz 1990-ih… Tada Kosor slavodobitno predstavlja spasonosni program oporavka, taksativni popis svih mjera i reformi za kojima ekonomisti vape godinama. No, u samo dva mjeseca jasno je da as iz rukava ima ozbiljnih defekata, ponajprije po pitanju odlučnosti, a (rijetki) ambiciozni rokovi poput plaćanja svih državnih dugova do početka lipnja postaju ‘greška u powerpoint prezentaciji’…

Posljednja istraživanja signaliziraju da bi HDZ i njegova predsjednica danas izgubili izbore. Neovisno od vanjskopolitičkih uspjeha, Kosor ima problema na domaćem terenu, jednako kao i njezin omraženi prethodnik. Kad se podvuče crta, pad standarda i nezadovoljstvo eruptiralo je do te mjere da su izmjene zakona o radu uspjele ujediniti vječno posvađane sindikate i transformirati rezignirane građane u kritičnu mase za referendum koji sliči na izglasavanje povjerenja Vladi. Ukidanje harača i izmjene poreza na dohodak, kao i ukidanje dijela povlaštenih mirovina, naprosto se ne čine dovoljnima da odobrovolje narod.