Tragom ambicioznih planova “zelene tranzicije” u kojima su baterije figurirale kao jedna od ključnih stavki, kobalt je godinama slovio kao jedna od najperspektivnijih sirovina. U očima površnih promatrača, ta je teza, podebljana k tome iznimno optimističnim projekcijama (enormnih količina rude potrebne za globalnu elektrifikaciju), posve nespojiva s nizom uspona i padova cijene.

Pritom mnogi zaboravljaju na izrazito cikličku narav sektora, svojstvenu procesu eksploatacije rudnih bogatstava, i relativno jednostavan obrazac dramatičnog rasta cijena koji u pravilu za sobom povlači velike kapitalne investicije i značajno povećanje proizvodnje, što u konačnici onda vodi do krhke ravnoteže (odnosa ponude i potražnje), a potom i do duboke korekcije cijena. I tako u krug.

Očajnička intervencija
Kada je riječ o kobaltu, fluktuacijski raspon cijena tijekom posljednjeg desetljeća na vrhu je omeđen rekordom od 95 tisuća dolara po toni postavljenim još u ožujku 2018. godine. Donja granica fiksirana je relativno nedavno, u veljači ove godine, na svega 21 tisuću dolara.

Upravo je potonja brojka označila kulminaciju višegodišnjeg negativnog trenda i natjerala Kongo na očajničku intervenciju koja je imala za cilj isprovocirati preokret i rast cijena. Nepunih mjesec dana kasnije čini se kako su rigidne mjere polučile željeni rezultat – cijena tone kobalta na London Metal Exchange (LME) dogurala je do 35 tisuća dolara (i najviše razine u posljednjih 12 mjeseci) te u odnosu na početak godine bilježi rast od gotovo 50 posto.

Posljedica je to odluke kojom su vlasti jedne od onih država s oksimoronom u nazivu (Demokratska Republika Kongo) krajem veljače u potpunosti zaustavile izvoz kobalta, inicijalno na rok od četiri mjeseca.

Drakonskim mjerama Kongo je, uspješno, čini se zasad, neutralizirao već dobro poznatu poslovnu strategiju kineskih divova koji grozničavo povećavaju proizvodnju, najčešće kako bi naštetile konkurenciji. U ovoj priči glavnu ulogu igra CMOC Group, nekadašnji China Molybdenum Company, koji se 2023. godine prometnuo u najvećeg svjetskog proizvođača kobalta i u samo godinu dana utrostručio proizvodnju u odnosu na švicarski Glencore, makar je potonji dugo godina uživao status globalnog lidera.

Sve ovo itekako ima utjecaja na kretanje cijena, ponajprije zbog geografski iznimno koncentrirane strukture proizvodnje kobalta u svijetu. Na DR Kongo otpada čak tri četvrtine ukupnih količina proizvedenog metala, a zajedno s Indonezijom (kobalt je najčešće nusproizvod ekstrakcije bakra i nikla) ukupni tržišni udio penje se na vrtoglavih 85 posto. Ostatak je raštrkan u rudnicima širom svijeta, od Rusije, preko Madagaskara do Kanade. Stoga ne čudi ni dominantna pozicija koju na tržištu drži CMOC, kontrolirajući nešto više od 40 posto globalne proizvodnje (agregirani tržišni udio kineskih kompanija premašuje 60%).

Promjene

Ulaganja u obranu i konkurentnost su nužna, ali ne na štetu radnika i kućanstava

Industrija zdravlja vida

Sve više Hrvata rješenje za vid pronalazi na istom mjestu – evo zašto

Činjenica da je ukupna svjetska proizvodnja, nakon nešto više od 200 tisuća tona u 2023. godini, lani premašila 300 tisuća tona, u kombinaciji sa zaokretom u procesu proizvodnje baterija (i sve češćim zaobilaženjem kobalta), isprovocirala je višegodišnju korekciju koja je naprasno prekinuta tek potpunom, pa makar i privremenom, obustavom izvoza (proizvodnja se i dalje odvija nesmetano). Zasad još uvijek nije poznato hoće li vlada u Kongu produljiti bezuvjetnu suspenziju izvoza, a dobro upućeni izvori tvrde kako se razmišlja i o izvoznim kvotama, valjda po uzoru na OPEC, čije su intervencije posljednjih godina bile znatno manje uspješne, dobrim dijelom i zbog činjenice da SAD nije član kartela.

Za to vrijeme ne stagniraju ni cijene obojenih metala, ali iz posve drukčijeg razloga. U odnosu na kraj prošle (prilično mršave) godine, zanemariv pad cijene bilježi tek cink, dok je ostatak čvrsto na pozitivnom teritoriju. Skupinu predvodi kositar, s rastom većim od 20 posto i cijenom na korak do najviše razine u posljednje tri godine, a slijedi ga bakar (+12%), olovo, nikal i aluminij (+8%).

Izraženi rast cijena u nepuna tri mjeseca u velikoj je mjeri posljedica prijeteće retorike Donalda Trumpa. Analitičari procjenjuju kako američki kupci grozničavo povlače zalihe iz skladišta kako bi preduhitrili već implementirano povećanje carina od 25 posto na aluminij i čelik, kao i slične mjere koje se spominju u slučaju bakra.

Upitan nastavak trenda
Ovogodišnji rekord od 2730 dolara po toni aluminija postavljen je upravo 12. ožujka (kada je počela primjena viših carina) zbog čega se nastavak pozitivnog trenda čini upitnim. No zato ima dovoljno prostora za rast bakra.

Nakon nekoliko mjeseci pauze, cijena je na LME ponovo preskočila granicu od 10.000 dolara po toni, svjedočeći o rastućoj premiji koju su američki kupci spremni platiti kako bi osigurali stabilnu opskrbu sirovinama nakon što je Trump, pod uobičajenom egidom “nacionalne sigurnosti”, zatražio detaljniju analizu stanju na tržištu bakra.

Proizvođači usto zadovoljno trljaju ruke i najavom velikih infrastrukturnih investicija pod pokroviteljstvom njemačke vlade što bi moglo dodatno produljiti aktualan trend rasta. U konačnici možda isprovocirati rastuće inflacijske pritiske jer bi rast cijene sirovina proizvođači mogli prebaciti na leđa krajnjih potrošača, što je ipak tema za neku drugu priču.