Gotovo deset godina je prošlo od poznate azijske financijske krize, kada je kapital u golemim količinama napuštao tamošnja tržišta, a regiju vodio prema kolapsu. Danas se azijske zemlje suočavaju s potpuno suprotnim problemom – kako zaustaviti nezapamćen dotok novca. Globalno gledano, obilje likvidnosti tjera investitore na ulaganja u znatno riskantnije oblike imovine s visokim prinosom. Premda nema općeprihvaćenog dogovora kako mjeriti likvidnost, u časopisu The Economist procjenjuju da je u posljednje četiri godine ona rasla po godišnjoj stopi od 18%, vjerojatno najbrže u povijesti. Tako je prošle godine kapital zapljusnuo brzorastuća gospodarstva lansiravši vrijednost njihovih valuta na rekordne visine. Tajlandski baht je, primjerice, od početka 2006. pa do sredine prosinca skočio čak 16% u odnosu na američki dolar. Tajlandska centralna banka je tad panično uvela porez na dotok portfeljnih investicija (nešto slično je korišteno i u Čileu). Nakon što su u samo jednom danu dionice na tajlandskoj burzi pale 15%, središnja banka je povukla restriktivne mjere s dionica, ostavivši i dalje ograničenja na zadužnice. Istodobno je prilično pao kredibilitet nositelja tajlandske ekonomske politike, a drastične mjere su bacile svjetlo na veliku dilemu s kojom se suočavaju azijska gospodarstva – kako zaustaviti domaću likvidnost kada inozemni kapital ulazi na velika vrata. Tajland je recimo mogao pustiti daljnje jačanje bahta, međutim, njegova je vrijednost prilično porasla u odnosu na sve ostale azijske valute čime je tajlandski izvoz postao ugrožen. Neki ekonomisti smatraju da je tajlandska središnja banka samo trebala spustiti kamatnu stopu i tako smanjiti atraktivnost tamošnjih obveznica. Međutim, mnogi smatraju da problem nije u brizi za izvoz koji unatoč aprecijaciji bahta bilježi kontinuirani rast, već središnja banka problem vidi u prevelikoj domaćoj likvidnosti koja bi mogla dovesti do novog mjehura, odnosno financijske krize koja je i 90-ih bila potaknuta enormnim priljevom deviza. Stoga bi spuštanje kamatne stope samo dolilo ulje na vatru, odnosno povećalo kreditnu aktivnost, inflaciju, te rast cijena imovine. Isto tako, i pokušaj deprecijacije bahta kupnjom dolara povećao bi količinu novca u optjecaju.

Kontrola kapitala je usko povezana uz ono što ekonomisti nazivaju nemogućim trojstvom. Naime, privreda ne može simultano kontrolirati domaću likvidnost, upravljati tečajem i imati otvoreni račun tekućih transakcija. Moguće je tek dvoje. No teoretski, kontrola kratkoročnog dotoka kapitala može ponuditi održiv kompromis, obuzdavajući ulaz deviza i pretjerani rast novčane mase, uklanjajući pritisak s domaće valute. I mnoge druge azijske zemlje traže načine za obeshrabrivanje dotoka deviza. U prosincu je Južna Koreja povisila komercijalnim bankama stopu obvezne rezerve na zaduživanje u inozemstvu. Kina je uvela restrikcije na priljev portfeljnih ulaganja, i tako umjetno spustila vrijednost juana, što je pak smanjilo konkurentnost ostalih azijskih privreda. Val slobodnog novca ima dva ključna izvora. Kao prvo, prosječna realna kamatna stopa u razvijenim zemljama još uvijek je ispod dugoročnog prosjeka. Drugi čimbenik je veliki američki vanjskotrgovinski deficit i posljedično povećanje rezervi u stranoj valuti u zemljama s trgovinskim suficitom. Azijske zemlje, a posebice one bogate naftom, devizne viškove koriste za kupnju američkih vrijednosnih papira, čime smanjuju prinos američkih obveznica. Slijedom toga, investitori se odlučuju na ulaganja u brzorastuća gospodarstva poput Tajlanda gdje su prinosi na vrijednosne papire, odnosno profiti znatno veći.