Našem modelu rasta na osnovi jačanja potrošnje, financirane stranim kreditima, istekao je rok trajanja. To smo trebali uvidjeti još prije nekoliko godina, a sad nas svjetska kriza sili da povučemo crtu i suočimo se sa stvarnošću u okolnostima s daleko manje slobode izbora.

Ne usvojimo li brzo novu i razumnu razvojnu strategiju i ne povučemo li odlučne poteze da je ostvarimo, i to malo preostale slobode će nestati. Uvijek bi se u jednoj zemlji moglo naći još preostalih resursa koji se mogu prodati ili založiti, ali su razina naše zaduženosti s jedne strane i tehnološko i organizacijsko kaskanje za svijetom s druge takvi da nastavak dosadašnje politike gotovo sigurno vodi u provaliju na čijem se rubu nalazimo. Mi se, doduše, možemo tješiti da smo se do sada izvukli bolje od nekih susjeda, pa i takvih donedavnih zvijezda izvozne ekonomije kao što je Irska. Ona za servisiranje svoga vanjskog zaduženja mora odijeliti više od 5 posto BDP-a, a mi, iako izrazito uvozno orijentirani, tek nekih 1,5 posto više. To je slaba utjeha jer je najvažniji čimbenik, koji nam je išao u korist, upravo ono što želimo ispraviti, naša nerazvijenost i nedovoljna uključenost u međunarodnu podjelu rada. To uostalom podsjeća na situaciju tridesetih godina prošlog stoljeća kad je tadašnja država zbog svoje nerazvijenosti i agrarnoga karaktera bila manje osjetljiva na globalne tržišne potrese nego industrijalizirane zemlje. No naša financijska slabost bit će sve izraženija kako vrijeme bude protjecalo jer će dugovi koji dolaze na naplatu biti reciklirani drugima sa znatno višom kamatnom stopom. Bit će to djelomice odraz većeg rizika vezanog uz našu platežnu moć, djelomice i potreba dominantnih tržišta kapitala da se kompenziraju gdje mogu za goleme domaće špekulativne gubitke koje su njihove države samo privremeno pokrile. Dok su kamate hipotekarnih kredita po Europi oko 3-4 posto, za nedavne obveznice našega trgovačkoga kolosa moralo se pristati na 10,5 posto. Drugi čimbenik koji uvelike ograničava našu slobodu akcije je da Hrvatska, za razliku od Irske, u nizu područja više nema proizvodnih kapaciteta i tehnologija koji bi nakon povoljne korekcije uvoznih cijena domaćem tržištu mogle ponuditi konkurentnu robu.

Postavlja se, dakle, pitanje, kako dalje? Dijagnoza današnjeg stanja je dosta jednostavna: Hrvatska je od samoga početka pristajanjem na precijenjeni tečaj kune prihvatila formulu koja nas sili da se ili brzo moderniziramo i efektiviziramo, ili klizimo u stečaj. Sada smo u situaciji kad je kratkoročno neprovedivo smanjiti vrijednost kune, a s današnjom proizvodnom i troškovnom strukturom uvjerljivi smo kandidati za stečaj. Preostaje, dakle, zasukati rukave, stegnuti remen i pljunuti u ruke. U jednoj se godini ne mogu stvoriti čuda, ali se može zaustaviti uvozni trend i stvoriti podloga buduće konkurentnosti. U prvom naletu može se početi otvarati prostor boljoj konkurentnosti smanjenjem poreznih i paraporeznih nameta gospodarskim djelatnostima, poreznim i drugim olakšicama kad je riječ o ulaganjima te jačanjem pravne sigurnosti i ekspeditivnosti sudova. To zahtijeva i duboke organizacijske zahvate u javnoj administraciji i sudstvu, uključivši personalne rezove. Da bi se te zahvate moglo provesti brzo i učinkovito, treba ih kombinirati s aktivnom skrbi novog tipa za oslobođeni višak radne snage, a troškove pokriti trošarinama na luksuzne proizvode i usluge, duhan itd. U procesu restrukturiranja treba maksimalno pogodovati profesionalnosti i uvelike koristiti obrazovno kompletiranje i tehnologije upravljanja ljudskim resursima, poznate iz poslovnog svijeta.

Đuro Njavro, dekan ZŠEM-a