Kad cijena nafte u jednom danu poraste više od 10 dolara, a krivulja proizvodnje i potrošnje se sve više približava, globalni problem opskrbe naftom postaje sve izgledniji. Smatra to Jasminko Umićević, direktor londonske tvrtke Oil & Gas Consulting, poznati naftni konzultant koji, osim cijena derivata koje su i u Hrvatskoj ovaj tjedan ponovno podignute, za Poslovni dnevnik komentira i poželjnost obnove projekta Družba Adrija, ali i iznosi svoje mišljenje o novoj fazi privatizacije Ine.

Kad je svjetska cijena nafte bila niža od 50 dolara, prognozirali ste da će u manje od godinu dana preskočiti granicu od 100 dolara po barelu. Kakve su vam današnje prognoze – ima li granice rastu cijena?
– Sve dok najveći svjetski generatori rasta – Kina, Indija i još neke zemlje Dalekog istoka te Venezuela cijene derivata, kroz državnu intervenciju, na vlastitim tržištima drže i do 30 posto niže nego je njihova tržišna cijena, a istodobno su najveći potrošači, stagnacija svjetskih cijena je upitna. Osim toga, veliki utjecaj na nju u ovom trenutku ima tečaj dolara, jer veliki dio kolača u današnjoj cijeni nafte drži špekulativni kapital koji se, zapravo, kroz cijenu nafte hedgira od pada tečaja dolara. Recimo, prošlotjedni jednokratni cjenovni skok direktna je posljedica odluke Europske centralne banka da podigne kamatne stope, što znači daljnje jačanje eura i slabljenje dolara. Osim toga, OPEC idalje tvrdi da neće povećati proizvodnju iako mislim da ima mogućnosti za to, ali da ne želi zato što mu je cilj ponovno osnažiti vlastitu poziciju i važnost.

Bi li, recimo, rješenje za rast cijena bila promjena obračunske valute za naftu? Takve se ideje sve češće čuju?
– Tu ideju gura Iran na jednoj drugoj, rekao bih, isključivo političkoj platformi, ali u praksi to, jednostavno, nije moguće. Sav svjetski trading nafte i fizički i elektronski obavlja se u dolarima, sav kliring dolara obavlja se u Americi. Osim toga, ne postoji fundamentalni razlog za tu promjenu, jer od rasta cijene nafte svi profitiraju, posebno zemlje proizvođači. Oni naftu vade s minimalnim troškom, a s padom dolara raste cijena i njihov profit. Zbog toga, pak, mijenja se geopolitička slika svijeta i njihov utjecaj na nju. Venezuela, recimo, na visokoj cijeni nafte mijenja cijelu političku sliku Latinske Amerike. Svi oni koji s naftom trguju, pak, u njoj traže čvrsto uporište zbog volatilnosti tečaja. Riječ je o zakonu spojenih posuda.

Ispada da nitko nema interesa utjecati na stabilizaciju tržišta?
– Duh je izašao iz boce i više ga se ne može kontrolirati i zato smatram da su sve rasprave o tome što trebaju napraviti vlade i države zapravo jalove. Sve su to kratkoročna rješenja koja ne mogu sanirati posljedice različitih poteza iz prošlosti. Primjerice, procjena je uglednih svjetskih analitičara da bi cijena nafte danas bila oko 40 USD da nije bilo rata u Iraku. U međuvremenu se pokrenula golema industrijalizacija Kine i Indije i još nekih zemalja koje sad doslovno s bicikala prelaze na automobile. Proizvodnja je nekoliko godina pratila njihov rast, ali sad to više nije slučaj jer je dosegla fizičke limite kapaciteta i oni su je počeli ograničavati. Danas u svijetu osim Saudijske Arabije i Iraka nema nijedne zemlje koja može značajno povećati proizvodnju nafte. Vađenje nafte nije puko grabljenje u bazen nego podrazumijeva tehnologiju u koju se godinama nije ulagalo. Uz to, analize pokazuju da gotovo polovica zemalja svijeta ima netržišno niske cijene derivata zahvaljujući državnim subvencijama. Sad je krenuo politički pritisak ne te zemlje da uvedu tržišne cijene, što nije ni brz ni lagan proces.

Otprilike kao i u Hrvatskoj. Sad je cijena nakon umjetnog zaustavljanja konačno puštena, a građani se ne mogu oporaviti od šoka?
– To je istina – sad vidimo kontraefekt odluke u kojoj se pokušala ograničiti cijena robi na tržištu koje je živi organizam na koji se ne može utjecati neekonomskim mjerama. Sustavno se u Hrvatskoj građanima slala kriva poruka. Vrijeme je bilo da se s tim prestane.

Znači li to da država doista ništa ne može ništa napraviti u pitanju visine cijene derivata?
– U smislu kontrole cijena ne, ali postoje ograničene mogućnosti djelovanja u dijelu ublažavanja njihova utjecaja na najugroženije slojeve društva. Vlada je donijela nekoliko odluka koje idu u tom pravcu. Po mome mišljenju, ključna poluga za to je povećanje prihoda od PDV-a po osnovi rasta cijena derivata. Iz toga dijela nesporne državne zarade treba osmisliti sistem vraćanja novca najugroženijim slojevima stanovništva, ali nikako ne kroz nisku cijenu derivata pa da od toga profitiraju i oni koji mogu podnijeti visoke cijene derivata. Osim toga, indikacije su da veoma raste potrošnja plavog dizela i ekstra lakoga loživoga ulja, što potkrepljuje javnu tajnu da se ti derivati ne koriste u proizvodnji, nego za punjenje automobilskih tankova. Na tome i država gubi, jer ostvaruje manji prihod u proračunu, onaj tko to radi dobro zarađuje, a pritom nam raste stupanj zagađenja. Mislim da bi jači zahvat u kontroli tog segmenta potrošnje državi dodatno povećao prihode.

Sve su češći zahtjevi za promjenom formule za izračun cijena derivata, osobito u dijelu definirane trgovačke marže? Što vi mislite o tome?
– Smatram da formulu ne treba uopće dirati. Nije moguće mijenjati prosječnu cijena derivata na Mediteranu u razdoblju od 14 dana jer je ona temelj kalkulacije. Ne može se mijenjati ni nabavna obračunska valuta – dolar. Formulu čine još i davanja državi po osnovi cestarina i trošarina, te marža. Maksimalna marža čini 60 lipa u cijeni litre goriva, ali ona se mora održavati, jer predstavlja profitni interes i drugih kompanija koje osim Ine posluju u ovom segmentu tržišta. Zbog toga što Ina zbog svoje tehnološke zastarjelosti nije u mogućnosti proizvesti dovoljne količine derivata EU kvalitete, te kompanije moraju uvoziti derivate s Mediterana i sve imaju visoke troškove. Ako država Ini maržu drži na 30 lipa, jer tolerira da kompanija ostvaruje niže prihode ili čak gubitak čime je zapravo subvencionira, ostale kompanije koje drže više od 35 posto tržišta to nemaju i moraju imati maržu od 60 lipa da bi im se posao isplatio. U protivnom, postoji mogućnost da prestanu uvoziti derivate i opskrbljivati tržište, a to može dovesti do poremećaja na tržištu.

Je li moguće da se to dogodi?
– Mislim da je moguće i da je to jedan od razloga zbog kojih je konačno u Hrvatskoj djelomično puštena kontrola nad cijenama i zbog čega se počelo ponovno govoriti o alternativnim pravcima i izvorima energije. Vrlo lako mogu zamisliti situaciju u kojoj će se proizvodnja i potražnja na globalnoj razini spojiti – čak i bez nekih krupnih izvanrednih događaja, a to će dovesti do ozbiljnih problema.

loše spavanje

Ako se budite umorni, možda je vrijeme da promijenite ono na čemu spavate

ubrzana digitalizacija

Jedna stvar odlučuje hoće li Europa imati sigurnu energiju i brži internet

Često se u hrvatskoj javnosti provlači pitanje zašto Ina svoju naftu proizvedenu u Hrvatskoj ne prodaje po nižim cijenama? Je li to moguće?
– To je lažna dilema, jer Ina upravo zahvaljujući domaćoj nafti za koju plaća minimalne troškove rente ostvaruje profit. Međutim, potrebno je postaviti pitanje poslovanja kompanije koja u vremenima najvećih profita u naftnoj industriji ima vrlo loše rezultate posebno u sektoru rafinerija, veleprodaje i trgovine na malo koji, vidljivo je iz pokazatelja, nisu isključivo posljedica državnog utjecaja na cijene. Posve je jasno da kompanija u tim segmentima ima golemih problema s efikasnošću, koji nisu samo rezultat zastarjelosti rafinerija već je očito riječ i o problemima u vođenju poslovnih procesa, od prevelikih operativnih troškova do upitnih poslovnih odluka. Iz toga razloga nije korektno papagajski se izgovarati na odluke vlasnika – Vlade, koji ne dozvoljava da se ostvaruju maksimalne cijene. Međutim, generalno tražiti da se roba prodaje ispod tržišne cijene nije ekonomski opravdano jer to Ini dugoročno urušava supstancu.

Upravo zbog dobrobiti Ine pobornik ste razmjene dionica Ine i Mola?
– Privatizacija se mora obaviti zbog ugovornih odnosa iz dioničkog ugovora. Pod uvjetom da državi ne treba živi novac, smatram da je za Inu bolje da nema dva ili više suvlasnika koji bi je zbog svojih interesa operativno blokirali. Da se razumijemo, OMV i Mol jednako su izvrsne tvrtke, no Mol je u prednosti jer je već u Ininu vlasništvu. Uz to, Mol je restrukturirana kompanija, koja ima odlične financijske rezultate, prošao je rekonstrukciju svojih rafinerija, a zbog promjena odnosa snaga u regiji ulaskom Gazproma na srpsko tržište, MOL je bio prisiljen redefinirati svoje strateške planove na ovom tržištu. On ima kritičnu masu za pokretanje dobrih poslovnih procesa u Ini, a zbog svog manjinskog položaja danas nema tu mogućnost. No u projektu je vrlo važno da se paket Ine vrednuje više od burzovne cijene što podrazumijeva premiju za puštanje većinskog utjecaja.

Ne mislite li da je država upravo zbog licitacije u tom dijelu prerano odbila OMV?
– Nisam siguran da je riječ o konačnoj odbijenici OMV-a jer je proces tek na početku, a sve drugo, od veličine paketa do omjera razmjene, tek će se vidjeti.

U pet godina izmijenile su se okolnosti i Družba Adria je dobrodošla

Svojedobno baš niste podržavali projekt Družba Adria. Zašto ste sad promijenili stav?
– Nije riječ o promjeni stava već su se, kao što je dobro poznato, u energetskom sektoru u posljednjih 4-5 godina dramatično izmijenile okolnosti. U mogućoj prvoj fazi projekta Družba Adria može se u potpunosti izbjeći glavna opasnost, a to su balastne vode koje supertankeri dovoze iz raznih dijelova svijeta na ukrcaj u luku Omišalj. Naime, u prvoj fazi realizacije između 12 do 15 milijuna tona nafte mogu “potrošiti” rafinerije na putu, tj. Inine rafinerije nafte Rijeka i Sisak, Rafinerija Bosanski Brod, te srpske rafinerije u Pančevu i Novom Sadu. Prema informacijama s kojima raspolažem, realizacija tog dijela projekta može se provesti odmah, bez velikih i skupih investicija jer glavni sustav cjevovoda već postoji. Na taj način osigurala bi se stabilna opskrba svih rafinerija u lancu, a u prilog projektu ide i to što je ruski Gazprom kupio Naftnu industriju Srbije, a prema nekim informacijama taj div kani pripojiti i tvrtku Zarubježnjeft koja je svojedobno kupila rafineriju u Bosanskom Brodu. Što se tiče druge faze, tj. eventualnih isporuka ruske nafte tankerima iz luke Omišalj, mislim da su hrvatskim približavanjem ulasku u EU, donošenjem ZERP-a i osnutkom obalne straže sve bliže mogućnostima kontrole izmjene balastnih voda koje su zapravo najveći problem. Ulaskom Hrvatske u EU, a prije toga nije ni realno da se počne govoriti o drugoj fazi Družbe Adrije, Hrvatska će biti prinuđena primjenjivati vrlo rigorozne ekološke propise EU pa će i to znatno smanjiti potencijalne opasnosti.