Zahvaljujući pokretanju nekoliko seminara za edukaciju njihovih članova (kako sadašnjih, tako i budućih), nadzorni odbori su u posljednje vrijeme i u Hrvatskoj još jednom postali objekt medijske pažnje. Ne, dakle zbog toga što je razmah ‘dioničarske demokracije’ najzad dopro i do Hrvatske, a još manje zbog nečega poput ‘ustanka dioničara’ (naslov na naslovnici njemačkog izdanja prošlog broja Harvard Business Reviewa) što bi ‘pritisnulo’ članove (većine) nadzornih odbora da svoj posao počnu raditi kako bi trebali. Dio objašnjenja je očito i u tome da se – prema napisima u nekim medijima – u Hrvatskoj još uvijek javljaju nedoumice oko toga koga zapravo predstavljaju članovi NO-a, a onda naravno i oko toga što je zapravo njihov posao. Upadljivo je da još nije definirano što zapravo znači ‘stručnost’ za obavljanje funkcije člana NO-a, pa neki autori čak iznose tvrdnju da državni nadzornici moraju djelovati u interesu društva (očito poduzeća ili kompanije?) – a ne dioničara (?!). Kao autoru i predavaču seminara “Deset pitanja koja bi svaki član NO-a trebao postaviti svojoj upravi” iz iskustva znam koliko problema još uvijek u Hrvatskoj izaziva već i poimanje što su to dionice (a što obveznice), što je to dioničarski kapital i s time u vezi uloga NO-a, a kamoli način funkcioniranja dioničkog društva. Sukladno iznesenom, nameće se dojam da u Hrvatskoj još nije shvaćena logika dioničkog društva i njezinih internih financijskih odnosa (dioničarski kapital kao interni način financiranja prema dugu kao vanjskom), načina poslovanja, upravljanja tim poslovanjem i odgovornosti za rezultate. Najviše me čudi zašto kod nas još uvijek mnogima nije jasno da su dioničari suvlasnici tvrtke čije su dionice kupili (ma koliko mali bio – u relativnom smislu – taj njihov suvlasnički udjel) i da time polažu vlasničko pravo na aktivu kompanije. To pravo se naravno najčešće koristi zahtjevom za isplatu dividende. Ovakav stav odlučno ističe čak i Jack Welch u svojim kolumnama: “Naravno, uvijek postoje mnoge interesne grupe koje žele (su)odlučivati o politici kompanije. Ali kod toga se nikada ne smije zaboraviti da kompanije postoje radi njihovih dioničara.”

S obzirom da smo već u 21. stoljeću, sve to zapravo žalosti i zabrinjava jer sve otkako je država New York još 1811. prva uvela zakon o ograničenom jamstvu (Engleska je sličan zakon uvela tek 1854., i to kao opciju), industrijski kapitalizam počiva, raste i razvija se upravo na dioničarskom kapitalu (equity finance). Sve od tada članovi NO-a su uvijek i svugdje direktni predstavnici dioničara i u slučaju dvojbe moraju uvijek stati na stranu dioničara. U SAD-u, Engleskoj, Njemačkoj itd. stožerna točka objašnjenja ostavke bilo kojeg člana NO-a je gotovo uvijek da “više ne može zastupati interese dioničara koje predstavlja”. Zbog toga samu ideju o djelovanju članova NO-a u interesu samo jednih dioničara, a ne drugih (ili svih?), smatram apsurdnom. Točno je da različiti dioničari imaju različite interese, interesi velikih institucionalnih fondova ne moraju biti uvijek identični onima malih dioničara ili države. Ali svim dioničarima je u interesu rast i razvoj kompanije kako bi redovito mogla isplaćivati dividende – a to osigurati je upravo prvi zadatak NO-a. Ako smatra da se njegov interes ne ostvaruje u očekivanoj mjeri ili se ne ostvaruje uopće, nezadovoljni dioničar može uvijek prodati svoje dionice na burzi i za taj novac kupiti neke druge – ili nešto drugo. Jer, kako može netko djelovati u interesu samo jednih suvlasnika, a ne drugih, odnosno svih? Ako mu tako djelovati i uspije, ta kompanija s takvim načinom djelovanja neće dugo opstati. I što onda? Nakon što smo se kao jedina država na svijetu proslavili zakonom koji JDD-e prisiljava da emitiraju svoje dionice na burzi – ostavimo u okviru ovog teksta komentare iz EU kako je nekome uopće moglo pasti na pamet da dionice dovodi u vezu s bilo kakvim oblikom prisile – izgleda da bismo mogli steći novu slavu uputama da “državni nadzornici moraju djelovati u interesu društva, a ne dioničara”, i to kao direktni predstavnici suvlasnika kompanije koji ih plaćaju za njihov posao.

(Dragan Tomaševski, poslovni savjetnik)