Do početka srpnja, prema svim najavama prijenosi kontrolnih dioničkih paketa iz državnog u portfelje lokalnih samouprava u Opatiji i Hvaru trebali bi konačno biti realizirani, a tada se na Markovu trgu ponovno može očekivati lavina sličnih zahtjeva drugih gradova i općina u kojima još ima neprivatiziranih poduzeća. Zasad se daleko od očiju javnosti o takvim scenarijima razgovara u više općina, a u nekima su sve političke opcije već sklopile i kompromis oko takvih zahtjeva. Konkretan slučaj dogodio se nedavno u Gradu Korčuli, gdje su gradske vlasti doslovno pritisnule središnju državu da još jednom promijeni koncept privatizacije ključnog gradskog gospodarstvenika hotelsko-turističkog poduzeća Korčula i osmisli dodjelu Gradu 25 plus jedne dionice tog hotelskog kompleksa. Tamo je, nakon neuspjelog javnog natječaja bio planiran projekt javno-privatnog partnerstva, a potom se nadzorni odbor odlučio za izdvajanje iz sustava i prodaju hotelskog naselja Bon Repos, čime bi se osiguralo sredstva za financijsku konsolidaciju i pripremu za kvalitetniju privatizaciju tvrtke. Sada gradske vlasti zaustavljaju taj koncept i zastupaju stav da se tvrtku mora privatizirati kao cjelinu, pa se odustaje od financijske konsolidacije, uz istaknut zahtjev Vladi i HFP-u za prijenos kontrolnog paketa Gradu. To što, za razliku od Opatije i Hvara, nema nikakvog pravnog uporišta za prijenos dionica, lokalne vlasti ne brine. Ako treba, kažu, pokrenut ćemo već nekakav spor i nagoditi se s državom! Na takvo karikiranje u privatizaciji država se, međutim, dovela sama, nepromišljenim popuštanjem lokalnim strukturama moći i populističkim podilaženjem javnosti. No, sve da i udovolji Gradu Korčuli i dodijeli mu neosnovano kontrolni paket u tamošnjem hotelskom gigantu, koji je lani gotovo za 30 posto povećao gubitak, taj presedan mogao bi se kao bumerang vratiti ne samo državi, nego i samoj lokalnoj vlasti. Imati vlasništvo znači u prvom redu i imati velike obveze, posebice u slučaju razvojno zaostalih poduzeća o kakvima je najčešće i riječ.

To znači da će lokalne sredine morati prikupljati izuzetno značajna sredstva kako bi pratili tijek ulaganja u poduzeća i održavali svoj kontrolni vlasnički udjel u njihovoj ukupnoj strukturi. U suprotnom postići će suprotni efekt i obeshrabriti nova ulaganja u tvrtku. Nadalje, kad steknu kontrolni paket po zakonu o preuzimanju dioničkih društava biti će dužne svim dioničarima objaviti javnu ponudu, a to opet znači i osigurati potreban novac, bez obzira na to kako će dioničari odgovoriti na njihove ponude. S takvim problemom još uvijek se bori i hvarski gradonačelnik Pjerino Bebić, koji je nevjerojatnim marketinškim manevrom uspio izboriti kontrolni paket Gradu Hvaru, no i obvezu da isfinancira sudjelovanje u dokapitalizaciji Sunčanog Hvara s gotovo polovicom iznosa skromnog gradskog proračuna, koji je za ovu godinu planiran na razini od 40 milijuna kuna. Financijsku konstrukciju kojom će to postići ni nakon četiri mjeseca još nije uspio zaokružiti. No, o takvim pitanjima gradski oci ne razmišljaju u ovoj fazi, dok u predizbornoj atmosferi pritišću središnju vlast na prepuštanje dioničkih paketa. Stoga bi Vlada, koja će na koncu i donijeti odluku hoće li pred izbore dijeliti dionice gradovima koji to traže (Korčuli, Orebiću, Dubrovniku, Župi Dubrovačkoj, Slavonskom Brodu, Koprivnici, Makarskoj, Osijeku, Puli,…) trebala promisliti o tome da možda udovolji želji gradova za kontrolom važnih lokalnih poduzeća davanjem određenih upravljačkih prava, odnosno omogućavanjem aktivnog sudjelovanja u krojenju politike tvrtke, a bez formalnog prijenosa dionica.