Tko o čemu, svi o krizi. Sa svih strana, kontinuirano. Ekonomisti, političari, menadžeri. Ponekad se čini da pričaju nekim drugim jezikom, jezikom koji plaši prosječnog čovjeka samo zato što ne zna. Neznanje stvara strah. Zaključak uglednika s nedavnog okruglog stola Poslovnog dnevnika bio je taj da je Hrvatska uspješno pretrpjela prvi val krize te da se očekuje i drugi te da općenito gledajući i nije sve tako crno kako se čini. No jedna druga strana čini se da je još uvijek u mraku te da malo ljudi o njoj priča. Osvrnut ću se na nekoliko socijalno-psihologijskih tema. Nedavno smo mogli čitati o tome kako će dio tvrtki ovo krizno razdoblje iskoristiti kao priliku za restrukturiranje poslovanja ili jednostavno kadrovske strukture. To znači da će se tvrtke možda “očistiti” od zaposlenika koji su zbog raznih razloga postali nepoželjni ili nedovoljno kvalitetni. Sa sve više strana može se čuti kako mladi ljudi dobivaju otkaze. Razlog? Rezanje troškova – radni višak.

Kontrola
No kakvu to doista poruku šalje mladim ljudima. Poznato je kako je povratna informacija o učinku ključna kako bi osoba znala vrednovati vlastiti rad i vlastite sposobnosti te kako bi mogla ispraviti eventualne pogreške. Bez takve informacije osoba ne njeguje unutarnji lokus kontrole u smislu da sama kontrolira sebe i svoje ponašanje, već postaje eksternalna. To znači da uzroke događaja pripisuje izvanjskim faktorima koji nisu u njenoj moći. Tako sreća, vremenska prognoza ili pak raspoloženje nadređenoga postaju glavnim razlozima uspjeha i neuspjeha. Nadalje, osoba nema osjećaj kontrole i ne može graditi vlastito samopouzdanje. Vratimo se na sad na hrvatske tvrtke i načine otkazivanja. Postavlja se pitanje „kako“ poslodavci uručuju otkaze te brinu li o moralu otpuštenih zaposlenika. Dokazano je kako neopravdani otkazi ili otkazi koji nemaju veze sa radnom uspješnošću stvaraju znatnu razinu frustracije. Frustraciju ne liječe svi konstruktivno baveći se sportom ili drugim kreativnim radom već se liječe alkoholom ili agresijom prema osobama koje u njima potiču anksioznost. Pokazalo se kako vrijeme ekonomske krize u povećanoj mjeri „uklanjaju“ ljude koji izgledaju opasno ili su onesposobljeni u psihijatrijske klinike kako bi spriječili ili umanjili fizičke obračune. Poznato je, isto tako, da u vrijeme napetosti, moguće i ekonomske krize, pojedinci ili grupe usmjeravaju svoje negativne emocije, stavove ili ponašanje prema skupinama koje nazivamo „žrtveni jarci“. Poznata je socijalno-psihologijska teorija o realnom sukobu kao uzroku predrasuda i diskriminacije. Teorija objašnjava kako oskudica resursa stvara netrpeljivost prema slabijim skupinama u društvu. Uzmimo primjer Njemačke, gdje je poznato kako je prisutna netrpeljivost prema državljanima turskog podrijetla od strane njemačkih neo-nacista. Ili primjer Hispano-Amerikanaca ili muslimana u SAD-u. U vrijeme kada je cijena pamuka padala na jugu SAD-a, istraživači su utvrdili visoku negativnu korelaciju sa brojem linčevanja Afro-Amerikanaca. Dakle, što je cijena pamuka padala to je rastao broj linčevanja. Iako netrpeljivost prema crnoj rasi nije isključivo odraz krize, svakako da je ekonomski pad pridonio već postojećoj poznatoj problematici. Prije pola godine, jedan naš portal prenio je Reutersovo izvješće – analizu širenja nasilja motiviranog rasizmom na području središnje i istočne Europe.

Netrepeljivost
U uličnim sukobima u jednom češkom gradu, ubijena su dva mađarska Roma. U baltičkim državama raste netrpeljivost prema homoseksualnim skupinama dok u Ukrajini i Rusiji raste otvoreno izražavanje mržnje protiv useljenika, Židova i Roma. Društveni analitičari se boje kako bi ekonomsko-socijalna situacija mogla dovesti do jačanja ekstremističkih opcija dok je ideja o EU kao brisaču netrpeljivosti i predrasuda u realnosti neodrživa. Čini se kako krizno stanje među grupama iznese na površinu već postojeće sukobe no u mnogo većoj i opasnijoj mjeri. Psiholozi i sociolozi bi rekli kako danas vlada moderni rasizam, prikriveni rasizam. Ipak, kada je ugrožena egzistencija ili ekonomsko blagostanje, stare predrasude i sukobi izlaze na površinu. I to ne nužno samo među skupinama već se konflikti lako mogu javiti među kolegama, susjedima ili supružnicima koji postanu okidači agresivnog ponašanja i nataložene frustracije. Koristan savjet poslodavcima nije teško dati, potrebno je biti oprezan prilikom uručivanja nužnih otkaza, dati pozitivnu i konstruktivnu povratnu informaciju i ponašati se ljudski prema zaposlenicima. Teži problem ostaje na međugrupnoj ili nacionalnoj razini, problem koji seže u duboko ukorijenjene predrasude. Prvi uvjet bi bio izjednačenost svih skupina u društvu. Zvuči gotovo kao Sizifov posao.

Autorica je magistrica psihologije i predavačica na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa