Nakon krize koja je dominirala 2009. svijet očekuje početak oporavka u 2010. godini. Poučene iskustvom Velike depresije tridesetih godina prošlog stoljeća i stotinama manjih financijskih i regionalnih kriza nakon nje razvijene zemlje poduzele su različite mjere kako bi zaustavile krizu i oporavile gospodarstva.

Sve mjere imaju zajednički cilj: očuvati domaću proizvodnju. Kao prvi korak k tom cilju bio je sanirati financijski sektor. Rezultati tih mjera već se osjećaju. Stabilizirana su financijska tržišta u većini razvijenih zemalja. Burze uz normalne oscilacije rastu. Postoje i prve naznake oporavka proizvodnje. Uza sve te podatke još je prerano govoriti je li svjetsko gospodarstvo na dugoročnijem putu oporavka. Povijest većih kriza uči nas da nakon početka oporavka od velike krize nastupi nova, ali manja kriza. Kakva je budućnost sadašnje svjetske krize vidjet će se u prvoj polovini 2010. godine. Za sada burze rastu, ali njihov rast ne prati povećanje proizvodnje roba i usluga te imovine. Ako se takav odnos nastavi u sljedećim tromjesečjima, to će biti siguran znak da se stvara novi balon koji će ponovno proizvesti probleme u budućnosti. Ako pozitivne trendove na burzi počnu pratiti i sustizati pozitivni trendovi u realnom gospodarstvu, u proizvodnji i zaposlenosti, tada ćemo moći reći da je 2010. uistinu godina oporavka svjetskoga gospodarstva. Povijest nas također uči da u svakoj krizi najveću cijenu plati zaposlenost. Naime, i kad dođe do oporavka gospodarstva kroz povećanje proizvodnje, zaposlenost se ne povećava. Hrvatska pored manjeg utjecaja svjetske krize suočena je s krizom modela vlastite ekonomske politike. U Hrvatskoj se ustrajava na “atipičnom” modelu ekonomske politike iako već je već nekoliko godina nedvojbeno da je on potpuno pogrešan. Zahvaljujući tom modelu u Hrvatskoj se ne isplati raditi, proizvoditi i izvoziti iako baš to trebaju biti osnovni ciljevi ekonomske politike. Rezultat hrvatskoga atipičnog modela ekonomske politike je da je najveći dio tereta tranzicije podnijelo tržište rada, što se najprije ogledalo kroz visoku nezaposlenost, a poslije kroz administrativno smanjivanje radnoga kontingenta koji je sada među najmanjim u Europi. Fiksiranje tečaja na niskoj razini i njegovo neusklađivanje s troškovima proizvodnje učinilo je domaću robu skupom, a uvoznu jeftinijom.

Osim tog nepovoljnog odnosa uvoznih i domaći cijena, lakoća dobivanja potrošačkih kredita učinila je robni uvoz dvostruko većim od izvoza. Rezultat je visoka zaduženost Hrvatske. Oporavak svjetskog tržišta neće bitno utjecati na oporavak hrvatskoga gospodarstva jer se hrvatsko gospodarstvo proteklih desetak godina razvijalo zbog domaće, a ne inozemne potražnje. Zbog visoke zaduženosti svih domaćih sektora, stanovništva, poduzeća i države ne može se u 2010. očekivati znatnije povećanje domaće potražnje. Zbog malog broja izvoznih proizvoda Hrvatska nema ni značajniju ponudu za izvoz. Pored toga pad domaće proizvodnje u 2009. uzrokovat će povećanje nelikvidnosti i nezaposlenosti u 2010. godini. Zbog akumuliranih pogrešaka ekonomske politike iz prethodnog razdoblja ne može se očekivati poboljšanje situacije u idućoj godini. Velik uspjeh u 2010. kreatori ekonomske politike će ostvariti ako promjene pristup ekonomskoj politici i odrede povećanje domaće proizvodnje, zaposlenosti i izvoza kao osnovne ciljeve te fiskalnu i monetarnu politiku stave u funkciju tih ciljeva. Hrvatskoj je potrebna velika transformacija koja će se sastojati od promjene pristupa životu, radu, ekonomiji i politici. Ta je transformacija zahtjevnija nego što je bila tranzicija početkom devedesetih. Danas je taj odnos nepovoljniji. Dosadašnju atipičnu gospodarsku politiku je vodila jer nije koristila tuđa iskustva. Sada se treba nadati da će poučena vlastitim iskustvom početi mijenjati tu politiku.

Ljubo Jurčić, ekonomski analitičar i predsjednik Nadzornog odbora Podravke