EN DE

Dionice Maistre i Sunčanog Hvara su dugoročna ulaganja

Autor: Mario Gatara
31. svibanj 2006. u 06:30
Podijeli članak —

Analitičari upozoravaju da je, bez obzira na uzlet, većina dionica zapravo limitiranih mogućnosti

Val optimizma koji je početkom godine zahvatio domaće tržište kapitala nije mimoišao ni dionice turističkog sektora koje su svojim poklonicima u pravilu priuštile odličnu izvedbu, uvjerljivo nadmašivši tržišni prosjek (prema kriteriju kretanja dvaju burzovnih indeksa). To je, s obzirom na status turističke zemlje, vjerojatno tek rezultat common sense pristupa podebljanog optimističnim prognozama uoči ovogodišnje turističke sezone. Shodno tome, sektor je mnogo bezbolnije preživio aktualnu korekciju koja je zahvatila domaće tržište kapitala. No za razliku od bujajućeg optimizma investitora (uključujući i solidan broj inozemnih fondova), brokeri i analitičari znatno su suzdržaniji u pogledu valuacija većine sektorskih izdanja, upozoravajući na svojevrsni bubble koji je nastao izostankom selektivnog pristupa, ali i brojne prepreke zbog kojih je praktički nemoguće dati nedvosmislenu ocjenu o kolikom je zapravo nesrazmjeru riječ. Pritom bi bilo sasvim pogrešno sve dionice trpati u isti koš.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Sigurne oklade
U tom kontekstu Petar Brkić iz Abacus brokera smatra kako bi ponajprije, ovisno o sklonostima ulagača, trebalo napraviti jasnu distinkciju između špekulativne igre i dugoročnog ulaganja. Dugorono ulagaje je strategija koje se primjenjuje na već etablirana imena u sektoru, u kojima je proces privatizacije priveden kraju, što ima za posljedicu stabilnu vlasničku strukturu (najčešće podrazumijeva dominaciju jednog dioničara). Među očitim primjerima su Maistra (u većinskom vlasništvu Adrisa) i Sunčani Hvar (javno-privatno partnerstvo) za koje su se investitori očito poprilično zagrijali o čemu jasno svjedoči doista spektakularan rast u ovoj godini. Riječ je o tvrtkama koje već provode ambiciozne planove konsolidacije poslovanja, a odlikuju ih i velike investicije (radi podizanja razine usluge), što bi trebalo rezultirati znatnim povećanjem profitnih marži u doglednoj budućnosti. Međutim, brojni indikatori (poput P/E omjera), smatra Brkić, sugeriraju kako su ulagači odavno prepoznali tu činjenicu i u velikoj je mjeri već ukalkulirali u cijene dionica. Uostalom, činjenica da veliki dio još skromnih profita odlazi u investicije čini investitorima proces povrata sredstava na uloženo prilično dugim. Naravno, moguće je naći i pokoji hibrid dvaju prethodno opisanih pristupa, poput Istraturista, jedine turističke dionice u najvišoj burzovnoj kotaciji, koja pak ne spada u core business Zagrebačke banke (drži 72 posto vlasničkog udjela), no timing najavljene promjene vlasnika još je velika nepoznanica. Ono što bi svakako valjalo izbjegavati, slaže se većina promatrača, manje su likvidne dionice u čijoj vlasničkoj strukturi dominiraju institucionalni investitori (fondovi) koji pak, nastojeći zaštititi vlastiti performance, uporno brane cijenu, sprječavajući značajniju korekciju koja bi mogla ponovo privući interes većeg broja ulagača.

Val optimizma koji je početkom godine zahvatio domaće tržište kapitala nije mimoišao ni dionice turističkog sektora koje su svojim poklonicima u pravilu priuštile odličnu izvedbu, uvjerljivo nadmašivši tržišni prosjek (prema kriteriju kretanja dvaju burzovnih indeksa). To je, s obzirom na status turističke zemlje, vjerojatno tek rezultat common sense pristupa podebljanog optimističnim prognozama uoči ovogodišnje turističke sezone. Shodno tome, sektor je mnogo bezbolnije preživio aktualnu korekciju koja je zahvatila domaće tržište kapitala. No za razliku od bujajućeg optimizma investitora (uključujući i solidan broj inozemnih fondova), brokeri i analitičari znatno su suzdržaniji u pogledu valuacija većine sektorskih izdanja, upozoravajući na svojevrsni bubble koji je nastao izostankom selektivnog pristupa, ali i brojne prepreke zbog kojih je praktički nemoguće dati nedvosmislenu ocjenu o kolikom je zapravo nesrazmjeru riječ. Pritom bi bilo sasvim pogrešno sve dionice trpati u isti koš.

Sigurne oklade
U tom kontekstu Petar Brkić iz Abacus brokera smatra kako bi ponajprije, ovisno o sklonostima ulagača, trebalo napraviti jasnu distinkciju između špekulativne igre i dugoročnog ulaganja. Dugorono ulagaje je strategija koje se primjenjuje na već etablirana imena u sektoru, u kojima je proces privatizacije priveden kraju, što ima za posljedicu stabilnu vlasničku strukturu (najčešće podrazumijeva dominaciju jednog dioničara). Među očitim primjerima su Maistra (u većinskom vlasništvu Adrisa) i Sunčani Hvar (javno-privatno partnerstvo) za koje su se investitori očito poprilično zagrijali o čemu jasno svjedoči doista spektakularan rast u ovoj godini. Riječ je o tvrtkama koje već provode ambiciozne planove konsolidacije poslovanja, a odlikuju ih i velike investicije (radi podizanja razine usluge), što bi trebalo rezultirati znatnim povećanjem profitnih marži u doglednoj budućnosti. Međutim, brojni indikatori (poput P/E omjera), smatra Brkić, sugeriraju kako su ulagači odavno prepoznali tu činjenicu i u velikoj je mjeri već ukalkulirali u cijene dionica. Uostalom, činjenica da veliki dio još skromnih profita odlazi u investicije čini investitorima proces povrata sredstava na uloženo prilično dugim. Naravno, moguće je naći i pokoji hibrid dvaju prethodno opisanih pristupa, poput Istraturista, jedine turističke dionice u najvišoj burzovnoj kotaciji, koja pak ne spada u core business Zagrebačke banke (drži 72 posto vlasničkog udjela), no timing najavljene promjene vlasnika još je velika nepoznanica. Ono što bi svakako valjalo izbjegavati, slaže se većina promatrača, manje su likvidne dionice u čijoj vlasničkoj strukturi dominiraju institucionalni investitori (fondovi) koji pak, nastojeći zaštititi vlastiti performance, uporno brane cijenu, sprječavajući značajniju korekciju koja bi mogla ponovo privući interes većeg broja ulagača.

Naravno, cijela se priča vrti oko procjene vrijednosti, no kako zapravo odrediti realnu vrijednost pojedine dionice? Brojne okolnosti čine taj zadatak praktički neizvedivim, smatra Renato Mionni iz Erste vrijednosnica, upozoravajući ponajprije na golem problem silnih nekretnina nad kojima je vlasništvo sporno. Parafrazirajući glasovitu determinantu uspjeha na tržištu nekretnina, u slučaju turističkog segmenta domaćeg tržišta kapitala mogla bi se primijeniti krilatica “nekretnine, nekretnine, pa opet nekretnine”.
Upravo su one, prema uvjerenju većine brokera, predmet najvećeg interesa ulagača zbog čega klasična usporedba predstavnika sektora primjenom uobičajenih indikatora (kao što su P/E omjer ili book value) jednostavno nema previše smisla. Doduše, skup potonjih indikatora evidentno ukazuje na relativno visoke valuacije većine dionica u sektoru, no ulagači su (barem za sada) uglavnom spremni zažmiriti i prijeći preko te činjenice ako kriterij s početka priče djeluje obećavajuće.
I dok investitori počesto igraju na kartu konzervativne procjene vrijednosti nekretnina, tražeći “skrivene vrijednosti” u bilanci, upitno je hoće li se tvrtke uopće moći uknjižiti kao vlasnici problematičnih nekretnina? Zbog čega naoko jednostavna formula “površina x realna cijena nekretnine”, velikim dijelom zahvaljujući inertnosti državnog aparata, analitičarima jednostavno postaje nerješiva zagonetka?

Slabosti sektora
K tome, državne su strukture čestim promjenama regulatornog okvira taj posao dodatno zakomplicirale, dovodeći u pitanje čak i investicijske planove turističkih tvrtki (ponajviše u kontekstu ograničenja građenja), ugrožavajući pritom odredbama o koncesiji na zemljište (i korištenju pomorskog dobra) poslovanje sektora. Stoga su i Mionni i Brkić (i velik broj njihovih kolega) oprezni u pogledu turističkih dionica, uvažavajući već dobro poznate slabosti sektora, od činjenice da kratka sezona ne ostavlja previše prostora za pogreške (a može znatno poremetiti priljev prihoda), pa do najnovijih promjena Zakona o PDV-u (također idu na dušu državnim strukturama), koje dodatno poskupljuju cijene usluga i tvrtkama sužavaju prostor za manevriranje. Zbog svega navedenog sektor u cjelini, u najboljem slučaju, teško možemo označiti – podcijenjenim.

Arenaturist kao primjer spekulacije
S druge pak strane, speculative play podrazumijeva kratkoročnu strategiju kojom se pokušava iskoristiti neka vrst neravnoteže (u potrazi za ekvilibrijem) na tržištu, što najčešće dolazi do izražaja kod izdanja u čijem se slučaju očekuju znatne promjene u vlasničkoj strukturi, odnosno premija (u odnosu na aktualnu cijenu) s kojom su veliki dioničari spremni izaći iz igre i prepustiti svoje pozicije potencijalnim kupcima. Najbolji primjer za to je Arenaturist, dionica koju su upravo spekulacije o promjeni većinskog vlasnika pogurale iznad razine od 300 kuna.

Autor: Mario Gatara
31. svibanj 2006. u 06:30
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close