Odluka Adris grupe da jedan posto svoje godišnje dobiti (a to u ovom slučaju iznosi više od 6 milijuna kuna!) odvoji za oživotvorenje korporativne zaklade možda i ne bi trebala biti toliko iznenađujuća kad se zna da je njezin prvi čovjek, vlasnik oko 12,5 posto temeljnog kapitala, već jednom u humanitarne svrhe donirao više od milijun eura u dionicama. Vlastitih eura, vlastitih dionica. Ovim potezom pridružuje mu se i cjelokupna uprava Adrisa. Naravno, bilo je i tada ciničnih komentara o ‘pravim’ motivima takvih poteza, no, prema mojem mišljenju, posve promašeno. Čak i ako se na tako nešto može nekad ostvariti i porezna olakšica, veseli kad neki pokažu želju da sami usmjere novac u ono što smatraju da je najvažnije. Da osjete želju da sami osmisle takav projekt i u njega ulože osim novca i dodatni svoj trud i vrijeme. “Želimo poticati izvrsnost, znanje i dobrotu”, kaže Vlahović. OK. I zašto mu ne bismo barem odabrali vjerovati? U svakom slučaju, taj novac neće otići na kupnju neke luksuzne Rive ili Maybacha – ljudi koji su postavljeni na čelo zaklade garancija su da će novac ići tamo gdje je doista potreban.Ohrabruje što je nakon razdoblja divljeg kapitalizma i prvobitne akumulacije kapitala u Hrvatskoj valjda ipak došlo vrijeme da se malo stane na loptu, pa tako počinjemo uvoziti i ideje za koje su nam do jučer govorili da su dio egzotike nepovratno pregažene tranzicijskim promjenama. U režiji udruge menadžera u Hrvatsku je prvo nedavno došao Stephen Young, rodonačelnik ideje moralnog kapitalizma i kruga ‘okruglog stola Cauxa’, no čini se da za sada nije ostavio dubljeg traga. Prema njegovim riječima, ne radi se o nikakvoj socijalnoj utopiji, jednostavno o održivom razvoju i navodno je jako mnogo tvrtki koje su ta načela ucrtala u svoje smjernice. Pitao sam ga može li se poduzetnik doista držati toga ako želi biti konkurentan, na što je on odgovorio da kratkoročno to ponekad može biti problem, no da one tvrtke koje se toga uspijevaju držati dugoročno – ostvaruju veći uspjeh i veći profit. Jednostavno, ‘nemoralni’ kapitalizam, prema njemu jednostavno nije dugoročno održiv, a upravo ‘moralni’ kapitalizam je zakon opstanka.

Ovih dana dobili smo novi kodeks korporativnog upravlljanja, u skladu s preporukama OECD-a izradili su Hanfa i Zagrebačka burza, u nadi da će postati poželjan standard za sva društva uvrštena na sad jedinstvenu hrvatsku burzu. Prije neki dan imao sam i intervju i s Jurijem Afanasijevim, voditeljem ureda UNDP-a u Zagrebu, pred lansiranje programa Global Compact u Hrvatskoj, nešto za Hrvate ipak medijski prilično zanimljivije. Unaprijed se predbilježio čitav niz hrvatskih tvrtki, većinom dovoljno uglednih i poznatih imena da se ne zapitaš što će oni na toj listi, no nisu se sve među njima baš nešto proslavile svojom velikom društvenom odgovornšću. Pitao sam Afanasijeva li istina da tvrtke sudjelovanje u takvim inicijativama često koriste za neki vlastiti javni make-up, što je on pred kamerama bezrezervno povtrdio, no odmah dodao da je bit u tome da se stvori postoji kritična masa pozitivnog djelovanja. Mnoge tvrtke mnogo ulažu u humanitarne svrhe, no posve je jasno da u prirodi tvrtki ne može biti samozatajnost. Treba li nekoj zamjeriti što okretni moment tog novca kojeg daju u humananitarne svrhe žele iskoristiti i u promotivne svrhe i što ih frustrira kad to u medijima prođe nezamijećeno ili dobije redak-dva? Tvrtke same po sebi nisu samaritanci, to ponekad mogu biti ljudi koji ih vode. Neki Rockefelleri cijedili su svoje radnike do zadnje kapi znoja, a onda iz svoje akumulacije izdvajali nevjerojatna bogatstva za gradnju muzeja, galerija sveučilišta, sirotišta, dizali sebi spomenike još za života. Neki današnji superbogataši, poput Warrena Buffetta ili Billa Gatesa jednostavno shvaćaju da toliki novac ne mogu ni na koji način potrošiti, a da im to pruži više nego što već imaju. Te da mogu mnogo više pružiti svojoj ljudskosti, i njezinoj predodžbi u javnosti, tako da svoj novac (ili ionako na drugi način neiskoristivi dio svojeg novca) potroše na – druge ljude, na one koji su najpotrebitiji. Te da zapravo jedino tako, ne samo u svojim očima, mogu postati jači i veći nego što jesu. Beskrajna akumulacija bogatstva ionako nije moguća, a život je prekratak. Je li to ulaganje u bolji svijet oko sebe make-up za vlastiti lik u ogledalu? Rekao bih da jest, i to prokleto dobar i uvjerljiv! I bolji od face-liftinga, jer ostavlja trajne rezultate. Neki se nikad i ne sjete kako su mogli bolje potrošiti dio svojih milijuna, a ionako ih neće ponijeti sa sobom u grob.