U posljednje vrijeme raste interes građana za kamatne stope, investicijske mogućnosti i kretanja na financijskim tržištima. Međutim, kada govorimo o mirovinskoj štednji, jednoj od važnijih dugoročnih investicija za budućnost, mnogi odluku prepuštaju automatizmu. Razlike između kategorija A, B i C nisu samo pitanje investicijskog rizika. Razlike mogu značajno utjecati na buduću vrijednost mirovinske štednje.
Koliko građana zna u kojoj se kategoriji obveznog mirovinskog fonda nalazi njihova mirovinska štednja? Još važnije, koliko ih zna objasniti zašto su upravo u toj kategoriji i odgovara li ona njihovoj dobi, sklonosti riziku i vremenu preostalom do umirovljenja? Odgovori na ta pitanja mogli bi otkriti jednu od zanimljivijih proturječnosti domaće financijske pismenosti. Dok se sve više govori o investicijskim fondovima, ETF-ovima i diversifikaciji portfelja, upravljanje vlastitom mirovinskom štednjom za mnoge ostaje administrativna činjenica, a ne svjesna financijska odluka.
Krajem rujna 2026. obvezni mirovinski fondovi imali su gotovo 2,43 milijuna članova i upravljali imovinom vrijednom približno 29 milijardi eura. U kategoriji B nalazilo se 72,98 % članova, u kategoriji A njih 24,10 %, a u kategoriji C preostalih 2,92 %. Možda je još zanimljiviji podatak da je od 8.444 nova člana u rujnu REGOS automatski rasporedio 92,9 %. Drugim riječima, manje od 8 % novih članova samostalno je odabralo svoj obvezni mirovinski fond. Takva statistika jasno ukazuje na razinu aktivnosti sudjelovanja u odluci koja može imati dugoročne financijske posljedice.
Hrvatski sustav obvezne kapitalizirane mirovinske štednje poznaje tri različite kategorije obveznog mirovinskog fonda, različitog profila rizičnosti. Svaka ulaže na svoj način i u skladu sa zakonskim ograničenjima i dopuštenim vrstama imovine. Fondovi kategorije A preuzimaju najveću razinu rizika, ali imaju i veći potencijal za ostvarenje viših prinosa. U isto vrijeme, tijekom tržišnih korekcija, zbog značajnijeg ulaganja u dionice, izloženi su značajnijim oscilacijama. Kategorija B predstavlja uravnoteženiji investicijski pristup te kombinacijom obvezničkih i dioničkih ulaganja nastoji ostvariti dugoročan prinos uz umjereniju razinu investicijskog rizika.
Kategorija C usmjerena je na očuvanje vrijednosti akumulirane štednje, uz konzervativniju strukturu ulaganja i najmanju izloženost tržišnim rizicima među trima kategorijama. Međutim, niža volatilnost ne znači da rizik ne postoji, posebno kada se uzme u obzir inflacija. Pritom se često zanemaruje činjenica da rizik ne predstavlja samo mogućnost gubitka vrijednosti ulaganja. Za mlađeg osiguranika koji ima još trideset godina do mirovine rizik je i dug boravak u vrlo opreznoj investicijskoj strategiji jer takva strategija ne iskorištava potencijal dugoročnog rasta.
Što govore dosadašnji prinosi? Razlike među kategorijama vide se najviše kada se usporede ostvareni rezultati. Prema podacima za kraj rujna 2026. godišnji nominalni prinos referentnog indeksa MIREX A iznosio je 15,23 %, indeksa MIREX B 8,00 %, dok je MIREX C ostvario 0,32 %. Promatranjem anualiziranih prinosa od početka rada pojedinih kategorija dobiva se dodatna perspektiva. MIREX A ostvario je 8,96 %, MIREX B 5,64 %, a MIREX C 3,04 % godišnje.
Ovi podaci pokazuju da različite investicijske strategije daju različite rezultate. No bilo bi pogrešno na temelju dosadašnjih prinosa zaključiti da će se jednaki odnosi nastaviti i u budućnosti. Tržišta kapitala prolaze kroz cikluse rasta i pada, a povijesni prinosi nisu jamstvo budućih rezultata. Međutim, za osiguranika s desetljećem i više do mirovine kratkoročna volatilnost prihvatljiva je cijena dugoročnog rasta. Za osobu kojoj do umirovljenja ostaje tek nekoliko godina značajniji pad tržišta može imati mnogo ozbiljnije posljedice.
Kada administrativni automatizam preuzme odluku
Činjenica da se gotovo tri četvrtine članova obveznih mirovinskih fondova nalazi u kategoriji B na prvi pogled mogla bi sugerirati da hrvatski građani preferiraju umjeren investicijski rizik. No takav zaključak bio bi previše pojednostavljen. Velik dio članova kategorije B uključio se u sustav prije uvođenja kategorija A i C, kada mogućnost izbora različitih investicijskih strategija nije ni postojala. Njihovo današnje članstvo u kategoriji B stoga u većini slučajeva nije rezultat aktivnog odlučivanja. S druge strane, novim osiguranicima koji sami ne odaberu fond u propisanom roku REGOS dodjeljuje fond prema zakonskim kriterijima, ovisno o vremenu preostalom do referentnog dana za umirovljenje.
Takav mehanizam ima svoje opravdanje. Automatski raspored pomaže da neodlučnost ili nedovoljna informiranost ne rezultira izostankom uključivanja u sustav kapitalizirane štednje. Međutim, postoji razlika između kvalitetno postavljenog automatizma i svjesne odluke pojedinca. Ako se osoba nikada ne zapita odgovara li mu dodijeljena kategorija, početno administrativno rješenje može se pretvoriti u dugoročnu strategiju, a da pritom nikada nije provedena stvarna procjena njezine primjerenosti. Upravo se tu otvara mjesto za promjenu ponašanja.
Povrh toga, posljednjim zakonskim izmjenama omogućena je veća fleksibilnost pri odabiru kategorije. Članovi fondova mogu promijeniti kategoriju jednom svake godine, uz ograničenja povezana s vremenom preostalim do umirovljenja. Ta su ograničenja postavljena s ciljem zaštite vrijednosti imovine na osobnom računu člana fonda. Posebno je značajna mogućnost duljeg ostanka u kategoriji A, sve do pet godina prije ostvarivanja prava na starosnu mirovinu. Takvo rješenje omogućuje dulje zadržavanje u fondu s većim potencijalom rasta, ali podrazumijeva i prihvaćanje odgovarajućih tržišnih rizika. Istodobno je ukinut automatski prijelaz članova iz kategorije B u kategoriju C neposredno prije umirovljenja. Time je dodatno naglašena i individualna odgovornost za prilagodbu profila rizičnosti s približavanjem dobi umirovljenja i financijskim potrebama.
Danas se često govori o financijskoj pismenosti. Naglasak je najviše na odgovornom zaduživanju i osnovnim mogućnostima ulaganja, a mirovinska štednja ima tek neznatno mjesto. Međutim, realnost je dijametralno suprotna: upravo mirovinska štednja velikom dijelu zaposlenih predstavlja jednu od najvrjednijih dugoročnih financijskih pozicija. Unatoč tome, malo je financijskih odluka koje mogu ostati toliko dugo nepreispitane. No financijska pismenost ne podrazumijeva samo znanje pojmova. Ona podrazumijeva svjesno donošenje informiranih odluka koje će rezultirati boljom perspektivom u budućnosti.
Mirovinska štednja ne smije biti pasivna odluka
Danas mirovinski sustav pruža veću mogućnost izbora nego prije desetak godina. Međutim, samo širenje mogućnosti ne jamči njihovo racionalno korištenje. Podaci o velikom broju novih članova koji su automatski raspoređeni otvaraju pitanje jesu li pojedinci dovoljno potaknuti da razumiju odluku koja će ih pratiti cijeli radni vijek. Pritom nije cilj poticati učestale promjene fondova ni pokušaje predviđanja kratkoročnih tržišnih kretanja. No svako ulaganje, pa i u kontekstu mirovinske štednje, traži strategiju i plan koji treba biti usklađen s vlastitom sposobnošću preuzimanja rizika.
Ključno je razlikovati pasivno investiranje, koje može biti vrlo racionalna strategija, od pasivnog odnosa prema vlastitoj mirovinskoj budućnosti. Prvo podrazumijeva svjesnu dugoročnu odluku, a drugo često izostanak odluke. Odabir kategorije A, B ili C zato nije natjecanje u izboru fonda koji trenutačno ostvaruje najveći prinos, nego pitanje usklađivanja izbora investicijske strategije s osobnim okolnostima. Nijedna kategorija nije optimalna za svakoga, ali svatko bi trebao razumjeti zašto se nalazi upravo u svojoj.
U konačnici, najveći problem možda nije to što građani biraju pogrešnu kategoriju mirovinskog fonda, nego to što mnogi nikada nisu ni pokušali procijeniti je li ona za njih odgovarajuća. Zapravo je možda najveći rizik za buduću mirovinu upravo taj da o njemu nikada nismo ni razmišljali. A odluka koja danas izgleda administrativno i financijski gotovo neprimjetno za nekoliko desetljeća može se pokazati jednom od važnijih odluka života.
