Karabah se ne može razumjeti samo iz političkih dogovora, vojnih izvještaja i službenih priopćenja. To je kraj u kojem prošlost još živi u razrušenim kućama, napuštenim selima, minskim poljima i cestama koje ponovno povezuju mjesta desetljećima odsječena od ostatka zemlje. Ondje rat nije završio onog dana kada je utihnulo oružje. Ostao je u praznim prozorima, zaraslim dvorištima i tišini gradova iz kojih su ljudi otišli, često ne znajući hoće li se ikada vratiti.
Danas Karabah polako mijenja svoje lice. Obnavljaju se ceste, grade zračne luke, škole, domovi i nova naselja. Vraćaju se prvi stanovnici, ali povratak nije jednostavan. Iza svake obnovljene kuće kriju se godine čekanja, izgubljeni životi i uspomene na dom koji više nije isti.
Karabah je danas mnogo više od područja oko kojeg su se desetljećima vodili ratovi između Armenije i Azerbajdžana. To je prostor na kojem se prelamaju povijest, identitet, geopolitika i interesi velikih sila. Iako se na karti može činiti kao planinska regija na južnom Kavkazu, njegova važnost daleko nadilazi njegove granice. Tko kontrolira Karabah, u velikoj mjeri utječe i na političku ravnotežu cijelog Kavkaza, prometne koridore između Europe i Azije te odnose Rusije, Turske, Irana i Zapada.
’Azerbajdžanski ‘Vukovar’’
Na putu prema Agdamu, gradu koji se zbog razmjera razaranja naziva i “kavkaskom Hirošimom” i “azerbajdžanskim Vukovarom”, gotovo da nema prometa. Nova cesta presijeca krajolik koji i danas nosi duboke ožiljke jednog od najduljih i najrazornijih sukoba na prostoru bivšega Sovjetskog Saveza. S obje strane prometnice izmjenjuju se gole površine, ostaci nekadašnjih naselja i ruševine koje svjedoče o razaranju grada koji je prije rata bio jedno od važnijih kulturnih i gospodarskih središta regije. Agdam je tijekom rata u Karabahu gotovo uništen. Nekadašnji grad s desecima tisuća stanovnika pretvoren je u ruševine, a kuće, škole, džamije i javne zgrade ostale su samo nijemi svjedoci života koji je ondje nekada postojao.
Nakon zauzimanja grada početkom 1990-ih njegovo stanovništvo moralo je napustiti svoje domove, a Agdam je desetljećima ostao simbol razaranja, gubitka i posljedica dugotrajnog sukoba. Danas se područje postupno obnavlja, ali tragovi rata još su vidljivi na svakom koraku. Brojna upozorenja uz cestu podsjećaju vozače da se ne udaljavaju od označenih pravaca jer nekoliko desetaka metara izvan asfalta može značiti ulazak u minsko polje. Mine koje su ostale nakon godina sukoba i dalje su jedna od najvećih prepreka obnovi, povratku stanovništva i ponovnom oživljavanju grada koji pokušava izaći iz sjene ratnog nasljeđa.
Put prema Agdamu nije samo vožnja kroz dio Azerbajdžana, to je putovanje kroz povijest, kroz prostor na kojem se još uvijek vide posljedice jednog od najdugotrajnijih sukoba na području bivšeg Sovjetskog Saveza. Kako se automobil udaljava od naseljenih područja, krajolik postaje sve pustiji. Nova cesta presijeca široke ravnice, a s obje strane ostaju samo tragovi nekadašnjeg života – napuštena naselja, prazni prostori i ostaci objekata koji podsjećaju da je ovdje prije rata živjelo na tisuće ljudi. U vozilu vlada posebna atmosfera.
Vozač Orkhan gotovo cijelim putem šuti. Njegova je pozornost usmjerena na cestu ispred njega. Ne uključuje se u razgovor, ne prekida priču i ne pokušava dodati vlastite komentare. Kao da razumije da ovom krajoliku najbolje pristaje upravo tišina. Njegova je zadaća sigurno nas provesti kroz područje koje još nosi teško ratno nasljeđe. Orkhan vozi pažljivo, usporava na mjestima gdje se pojavljuju znakovi upozorenja i dobro poznaje svaki dio puta. Iako je nova cesta uređena i moderna, nekoliko metara izvan nje još može predstavljati opasnost. Mine nisu samo vojni problem, nego i svakodnevni podsjetnik na rat koji je završio, ali čije posljedice i dalje određuju život ljudi na ovom prostoru.
Fikretova priča
Nasuprot Orkhanovoj šutnji, vodič Fikret ne prestaje govoriti. Njegov glas ispunjava prostor automobila i običnu vožnju pretvara u putovanje kroz vrijeme. On ne govori samo o datumima, vojskama i političkim odlukama. Njegova priča prije svega je priča o ljudima, o onima koji su ovdje rođeni, živjeli, stvarali obitelji i koji su preko noći izgubili svoje domove. Dok pokazuje kroz prozor prema praznim prostranstvima, Fikret objašnjava da je gotovo svaki dio ovog kraja povezan s nekom ljudskom sudbinom. Iza svake ruševine postoji obitelj, iza svakog napuštenog sela postoji nečiji život.
“Ovdje nije uništen samo grad, nego i sjećanja ljudi koji su desetljećima čekali da se vrate”, govori Fikret dok automobil nastavlja prema Agdamu. Posebno emotivno govori o samom gradu. Prije rata Agdam je bio jedno od važnijih središta regije. Imao je škole, kulturne ustanove, tržnice, džamije i razvijen društveni život. Bio je grad u kojem su ljudi imali svoje svakodnevne rutine, djeca su išla u škole, trgovci otvarali svoje radnje, a obitelji planirale budućnost. Danas je teško povezati tu sliku s onim što se vidi kroz prozor automobila.
Rat je promijenio sve. Nakon zauzimanja grada početkom 1990-ih, Agdam je ostao gotovo potpuno prazan. Zgrade su uništene, ulice napuštene, a ono što je nekada bilo živo urbano središte pretvorilo se u simbol ratnog razaranja. Fikret dok govori ne skriva emocije. Za njega Agdam nije samo ruševina koju treba obnoviti. To je mjesto koje nosi identitet ljudi koji su ovdje živjeli. Objašnjava kako obnova nije samo pitanje novih cesta, zgrada i infrastrukture. Najteži dio je vratiti osjećaj sigurnosti, pripadnosti i povezanosti s prostorom iz kojeg su ljudi desetljećima bili udaljeni.
“Možete izgraditi novu kuću, novu ulicu i novu zgradu, ali ne možete preko noći vratiti godine koje su izgubljene”, govori Fikret. Njegove riječi odzvanjaju dok prolazimo pokraj prostora gdje se danas grade novi objekti. Na mjestima nekadašnjih ruševina pojavljuju se prvi znakovi obnove, ali tragovi rata još dominiraju krajolikom. Orkhan i dalje vozi u tišini. Povremeno samo kratkim pokretom pokaže smjer ili upozori na dio ceste gdje treba biti posebno oprezan. Njegova šutnja postaje jednako važna kao i Fikretove riječi. Dok vodič govori o prošlosti, vozač nas vodi kroz sadašnjost – kroz prostor između sjećanja na rat i pokušaja stvaranja novog života.
Kako se približavamo Agdamu, postaje sve jasnije da taj grad nije samo mjesto na karti. On je simbol gubitka, ali i obnove. Simbol ljudi koji su prošli kroz rat, ali nisu odustali od budućnosti. Na tom putu između Orkhanove tišine i Fikretove priče vidi se sva složenost Karabaha, područja gdje se prošlost još osjeća na svakom koraku, ali gdje se istodobno pokušava otvoriti novo poglavlje. Upravo tu počinje priča o današnjem Karabahu. Rat je završio, ali mir još nije dovršen. Dok se u Agdamu grade nove stambene četvrti, škole, bolnice, prometnice i gospodarske zone, pirotehničari svakodnevno vode bitku protiv neprijatelja koji je ostao skriven ispod zemlje. Njihov posao nije spektakularan i rijetko dospijeva na naslovnice svjetskih medija, ali upravo o njemu ovisi budućnost cijelog područja. Bez razminiranja nema obnove.
Bez obnove nema povratka stanovništva. Bez povratka stanovništva nema trajnog mira. Na prvi pogled posao pirotehničara izgleda gotovo rutinski. Zaštitna oprema, detektor metala, označeni koridori i spori, precizni pokreti koji se ponavljaju satima. Međutim, iza te prividne rutine skriva se posao u kojem nema prostora za pogrešku. Svaki signal detektora zahtijeva jednaku pažnju bez obzira na to je li riječ o običnom komadu metala ili smrtonosnoj protupješačkoj mini.
“Najopasniji trenutak je kada čovjek pomisli da se ništa neće dogoditi”, objašnjava voditelja tima za razminiranje Khalek Zulfikarov. “U ovom poslu iskustvo je važno, ali nikada ne smije stvoriti lažni osjećaj sigurnosti. Svakom zadatku pristupamo kao da je prvi”.
Na područjima oslobođenima nakon rata pronađeni su deseci tisuća mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava. Svaki očišćeni hektar znači mogućnost izgradnje nove ceste, kuće ili povratak jedne obitelji. Istodobno, svaka neotkrivena mina ostaje prijetnja ljudima koji se nakon više od tri desetljeća žele vratiti na svoju zemlju. Agdam možda najbolje pokazuje razmjere promjena kroz koje danas prolazi Karabah. Grad koji je tijekom rata 90-ih gotovo potpuno uništen danas je jedno od najvećih gradilišta u Azerbajdžanu.
Politička poruka
U obnovu se ulažu milijarde dolara, grade se prometnice, željeznička infrastruktura, javne ustanove, stambeni kompleksi i gospodarske zone. No, plan nije samo vratiti Agdam u stanje prije rata. Plan je izgraditi potpuno novi grad. Ta odluka nije samo gospodarska. Ona je duboko politička. Azerbajdžansko vodstvo želi pokazati da područja vraćena pod njegov nadzor nisu samo simbol vojne pobjede, nego prostor u kojem se stvara nova gospodarska i demografska stvarnost. Obnova Karabaha zato nije samo projekt infrastrukture, nego i dio šire državne strategije kojom Baku želi učvrstiti svoj položaj i promijeniti sliku cijele regije. U obnovi Agdama nalazi se i snažna politička poruka – da se nakon desetljeća rata ovaj prostor vraća u život i da će budućnost Karabaha biti vezana za Azerbajdžan. Zbog toga svaka nova cesta, škola ili naselje imaju i simboličko značenje.
No, današnji Karabah nije moguće razumjeti samo kroz obnovu jednoga grada. Iza ruševina Agdama krije se mnogo veća priča, priča o promjeni odnosa snaga na južnom Kavkazu. Ono što se posljednjih godina događa između Bakua i Erevana odavno je preraslo lokalni sukob. Karabah je postao prostor na kojem se susreću interesi velikih sila – Rusije, Turske, Europske unije, Irana, Kine i Sjedinjenih Američkih Država. Drugi karabaški rat 2020. godine nije promijenio samo vojne granice, promijenio je cijelu geopolitičku ravnotežu regije.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza Karabah je postao jedno od najosjetljivijih kriznih područja euroazijskog prostora. Tijekom rata, početkom 90-ih prošlog stoljeća, armenske snage preuzele su nadzor nad Karabahom i okolnim područjima koja međunarodna zajednica smatra dijelom Azerbajdžana. Više od 700 tisuća Azerbajdžanaca bilo je prisiljeno napustiti svoje domove, dok su gradovi poput Agdama ostali prazni i pretvoreni u ruševine. Gotovo tri desetljeća činilo se da je sukob zamrznut, ali zapravo nikada nije bio riješen. Povremeni oružani incidenti, neuspješni pregovori i duboko nepovjerenje između dviju strana održavali su stanje u kojem nijedna strana nije bila spremna na ozbiljan politički kompromis. Istodobno je Rusija kao glavni posrednik održavala snažan utjecaj, koristeći svoju ulogu za očuvanje sigurnosne ravnoteže u regiji. Rat 2020. godine promijenio je tu sliku.
Azerbajdžan je, uz snažnu političku i vojnu potporu Turske, modernizaciju svojih oružanih snaga i učinkovitu uporabu bespilotnih letjelica, uspio vratiti velik dio teritorija izgubljenog početkom 90-ih. Sporazum o prekidu vatre postignut je uz rusko posredovanje, a Moskva je u Karabah rasporedila mirovne snage. U tom trenutku činilo se da će Rusija ostati ključni gospodar sigurnosne arhitekture Kavkaza. No, rat u Ukrajini promijenio je sve. Moskva je svoju političku, vojnu i gospodarsku energiju usmjerila prema europskom bojištu, a njezin utjecaj na Južnom Kavkazu počeo je slabjeti. Taj prostor otvorio je mogućnost drugim akterima da povećaju svoj utjecaj.
Simbol promjene
Najviše je profitirala Turska. Ankara je posljednjih godina izgradila iznimno snažno partnerstvo s Azerbajdžanom. Ta suradnja nije ograničena samo na političku potporu, nego obuhvaća obranu, energetiku, promet, trgovinu i povezivanje središnje Azije. Za predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana Azerbajdžan nije samo saveznik. On je ključna poveznica Turske prema Kaspijskom moru i državama turkijskog svijeta.
Upravo zato pitanje Zangezurskog koridora ima mnogo šire značenje od običnog prometnog projekta. Riječ je o jednom od najvažnijih geopolitičkih pitanja današnjeg Kavkaza. Ako taj koridor bude u potpunosti uspostavljen, otvorila bi se izravna kopnena veza između Turske, Nahičevana i ostatka Azerbajdžana, a preko njega i prema Kaspijskom moru te državama Srednje Azije. Za Tursku to znači jačanje utjecaja prema istoku. Za Azerbajdžan znači stratešku povezanost vlastitog teritorija. Za Kinu i srednjoazijske države znači novu prometnu rutu prema europskim tržištima.
Za Iran pak predstavlja osjetljivo pitanje jer svaka promjena prometne arhitekture na njegovoj sjevernoj granici izravno utječe na njegove sigurnosne i gospodarske interese. Europska unija u Azerbajdžanu vidi važnog energetskog partnera, posebno nakon smanjenja ovisnosti o ruskom plinu. Kroz Južni Kavkaz prolaze pravci koji bi u budućnosti mogli imati još veću važnost za europsku energetsku sigurnost. Zato se današnji Karabah više ne može promatrati samo kao područje nekadašnjeg sukoba Armenije i Azerbajdžana. On je postao jedno od ključnih geopolitičkih raskrižja između Europe i Azije.
Na prostoru gdje pirotehničari još uklanjaju mine iz prošlosti, istodobno se grade ceste koje bi mogle odrediti buduće tjekove trgovine, energije i političkog utjecaja. Agdam zato nije samo grad koji se obnavlja. On je simbol promjene svijeta koji se oko njega ponovno preslaguje.
