Ratovi za sirovine, posebice naftu, obilježili su drugu polovicu 20. stoljeća, a dobar dio aktualnih kriza u svijetu ima u korijenu borbu za kontrolu nad sirovinama i energentima. Posljednjih je 50-ak godina najtrusnije krizno područje svijeta Bliski istok, zbog tamošnjih velikih rezervi nafte, a u budućnosti bi to mogao biti Sjeverni pol (Arktik) – što zbog energenata, što zbog svojeg strateškog položaja na putu između Azije i Europe.

Prema procjeni Američkoga geološkog zavoda, koje naravno treba uzeti s rezervom, ispod arktičkoga leda postoje nalazišta sa 90 milijardi barela nafte u okvirnoj vrijednosti 10 tisuća milijardi dolara, što je na razini rezervi Kuvajta ili Ujedinjenih Arapskih Emirata. Usto, na Sjevernom polu moglo bi se nalaziti i 1669 trilijuna prostornih metara plina i 44 milijarde barela plinskog kondenzata. Američki zavod procjenuje da to čini 13 posto neistraženih svjetskih rezervi nafte i 30 posto plina. S druge strane, put od kineskoga Šangaja do sjevernoeuropskih luka Roterdama ili Hamburga preko Sjevernoga polarnog mora kraći je za oko 12 dana nego onaj kroz Sueski kanal. Zahvaljujući klimatskim promjenama takozvani Sjeveroistočni prolaz prohodan je oko četiri mjeseca. Prvi brodovi, njih dva, tom su rutom prošli 2009. godine, a lani je to učinilo njih 46. No, ove je godine Kina prvi put poslala jedan komercijalni brod kroz nekoć neprohodni prolaz koji je potkraj rujna uspješno došao na cilj.

Kineski brodarski menadžer u China Ocean Shipping Groupu (COSCO) Cai Meijiang, koji je organizirao putovanje, naglašava da je taj transportni put puno kraći, što je za brodski transport velika prednosti. Osim uštede u danima, ne treba zaboraviti ni manju potrošnju goriva. Naime, standardni prekooceanski teretni brod koji povezuje Kinu i Europu nosivosti je 150.000 tona (suezmax) sa 50-ak metara širine i do 400 metara dužine. Takve morske nemani nose 10-12 tisuća kontejnera, a u najštedljivijem režimu rada troše 6000 litara goriva na sat. Ako se preko Arktika uštedi 12 dana, odnosno 286 sati plovidbe, govorimo o gotovo 1,7 milijuna litara goriva samo na jednoj turi. Usto, tradicionalni put nije bezopasan. Između Indonezije i Malezije vrebaju pirati, kao i ispred obale Somalije. A ni stanje u Egiptu trenutačno ne čini put kroz Sueski kanal sigurnijim.

Geopolitička kontrola 
Međunarodna je zajednica 1996. godine odlučila ozbiljno se pozabaviti prirodnim resursima Arktika osnivanjem Arktičkoga savjeta, u kojem su sudjelovale teritorijalno zainteresirane zemlje. Pitanje eksploatacije resursa tada je počelo razmatrati osam država: Kanada, Danska, Finska, Island, Norveška, Švedska, SAD i Rusija, uz sudjelovanje Europskog parlamenta. Ipak, otvorena priroda tog akvatorija organizaciji nije dopustila da ostane u suženom sastavu, određenom prema geografskom principu. Preko Arktika, naime, prolaze brojni međunarodni trgovački putovi. Zato su zemlje čiji teritoriji neposredno graniče s Arktikom bile prisiljene pristati na to da se Vijeću kao zemlje promatrači pridruže i druge zainteresirane strane: Kina, Indija, Italija, Japan, Južna Koreja i Singapur.

Sve je to dovelo do toga da se već neko vrijeme vodi bespoštedni rat za geopolitičku kontrolu te zone i kontrolu energetskih resursa. Lani je Rusija zatražila od UN-a da joj prizna pravo na proširenje platforme za eksploataciju nafte i plina u arktičkoj zoni sa 200 na 350 morskih milja od vlastite obale. Tijekom 2012. održane su velike vojne vježbe na Arktiku i susreti na najvišim razinama između pretendenata na taj dio svijeta. Koliko je taj prostor strateški važan za uključene države, dovoljno pokazuje činjenica da je Kanada najavila investiciju od pet milijardi dolara u nove ledolomce i baze iz kojih će se obavljati istraživanja Arktika u idućih desetak godina.Tu je posebna pozicija Rusije, koja drži najveći dio Arktika, a čija je ukupna gospodarska, a time i geopolitička snaga, temeljena na energentima. Kako piše Ruski vjesnik, prema podacima Ruskoga geografskog društva, u područjima Arktika kojima Rusija već raspolaže i na koje polaže pravo nalazi se više od 250 milijuna barela nafte i ekvivalentnih naftnih barela plina, što čini 60,1 posto svih resursa na Arktiku. Zasad je vrlo teško procijeniti tržišnu vrijednost resursa, sve dok se njihovo postojanje ne potvrdi i dok oni ne postanu rezerve, kažu Rusi.No, eksploatacija naftnih nalazišta u arktičkim uvjetima toliko je skupa da se stručnjaci pitaju koliko se (zasad) uopće isplati vađenje nafte na Arktiku. Prema izračunima koje je Međunarodna agencija za energetiku napravila 2006. godine, eksploatacija nafte i plina na Arktiku je ekonomski opravdana pod uvjetom da se za dobivanje jednog barela utroši manje od 60 dolara.

U praksi su troškovi tri do pet puta veći."Troškovi eksploatacije arktičke nafte iznose 200-300 dolara po barelu", izjavio je Aleksej Knjižnikov, upravitelj programa za ekologiju u energetici Svjetske zaklade za prirodu (World Wildlife Fund) za Ruski vjesnik. To se objašnjava time što arktički uvjeti eksploatacije zahtijevaju korištenje posebnih tehnologija i podrazumijevaju dodatne troškove. "Vađenje nafte i plina na otvorenom moru na dubini od 200-300 metara i na udaljenosti od 650-750 km od obale nosi sa sobom velik broj teškoća. Ni radnici za platformu ne mogu se lako naći, a cjevovod se teško može provesti po dnu", objašnjava partner i analitičar agencije RusEnergy Mihail Krutihin. Gradnja nafte platforme na Arktiku bi, prema procjeni Križnjikova, stajala od pet do šest milijardi dolara.Zato ne iznenađuje što globalne naftne tvrtke ne žure s pridruživanjem arktičkoj naftnoj avanturi. "Trenutačno Rusija jednostavno nema konkurenata na Arktiku", ističe Mihail Krutihin. Oni koji se ipak upuste u eksploataciju na Arktiku čine to zajedno s ruskim koncernima. Tako kineski CNPC planira sudjelovati u projektu "Jamal SPG" ruskoga proizvođača plina Novateka, a u konzorcij s Novotekom ući će francuska tvrtka Total.

Rusija ne odugovlači 
Ruski je Arktik megaregija koju umnogome tek treba kolonizirati. Iako na Arktiku živi više od dva milijuna ruskih građana, u taj ekonomski zlatni rudnik Rusija treba uložiti golema sredstva. Vlada Ruske Federacije najavila je da će do kraja ove godine definitivno utvrditi svoje sjeverne granice. Rusija je, kako procjenjuje Ruski vjesnik, trenutačno jedina zemlja koja je spremna ozbiljno se baviti eksploatacijom na Arktiku, i to bez odugovlačenja. Ruska vlada 2012. godine razmotrila je program eksploatacije kontinentalnog šelfa (priobalnog pojasa pod morem) do 2030. godine. U veljači ove godine predsjednik Vladimir Putin potpisao je "Strategiju razvoja arktičke zone Ruske Federacije i nacionalne sigurnosti za razdoblje do 2020.". Premijer Dmitrij Medvedev procjenjuje kako će Rusija za 17 godina s Arktika dobivati 66,2 milijuna tona plina i 230 milijardi kubičnih metara plina. S ciljem da jasno pokaže ozbiljnost svojih namjera na Arktiku, Rusija je počela pojačavati vojnu prisutnost u toj regiji. Osnovane su arktičke brigade motorizirane pješadije, na Novoj Zemlji postavljene su jedinice PVO-a, uspostavljeni su aerodromi za bombardere. Kako Zapadu uvođenje tih mjera ne bi promaknulo, teška nuklearna krstarica Petar Veliki u kolovozu 2013. izvela je pokazne manevre. Bio je to prvi vojni brod koji je prošao Sjevernim morskim putem sam i bez ledolomaca. Zapad je to primijetio, ali nisu uslijedile nikakve reakcije. Iako Norvežani i Amerikanci ne mogu dočekati da se domognu blaga fosilnih goriva, prvi korak prepuštaju Rusiji. Naime, kako procjenjuju ruski stručnjaci, Zapad od Rusije očekuje da ona na svom teritoriju i svojim sredstvima dozna kolika će biti cijena arktičke nafte i plina.

Globalni se divovi ne žure

Odustali Shell, BP, Rosnjeft…

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Tvrtka Shell već je obustavila bušenja na Arktiku. Na odgađanje planova navelo ju je ministarstvo unutarnjih poslova SAD-a, koje je otkrilo nedostatke u sustavu za hermetizaciju i kontrolu plinova koji se pri bušenju oslobađaju u atmosferu. Kompanije BP i Rosnjeft, pošto su poslije pet godina rada doznale da su resursi na nalazištu Sahalin 4 znatno manji nego što se očekivalo, odustale su od projekta. Sreću je 2011. okušala i tvrtka Cairn Energy. Uložila je milijardu dolara u geološka istraživanja pokraj obala Grenlanda, ali nije pronašla zalihe nafte.