Srednja Azija dugo je u europskoj percepciji bila rubni prostor između Rusije, Kine i Bliskog istoka, bez jasnog političkog središta, opterećen postsovjetskim nasljeđem i ovisnošću o sirovinama. Danas se ta slika mijenja. Kazahstan, Uzbekistan, Turkmenistan, Tadžikistan i Kirgistan više nisu samo tranzitni pojas bogat resursima, nego prostor ubrzanog rasta, energetske važnosti, infrastrukturnog ulaganja i sve otvorenijeg nadmetanja za utjecaj između Pekinga, Bruxellesa, Moskve i Washingtona.
“Zbog geografskog položaja i velikih prirodnih resursa ova regija ima veliki značaj, a velike sile poprilično lako prodiru u nju jer se radi o zemljama sa relativno malom populacijom. Najveća zemlja, Kazahstan, koja je veća pet puta od Francuske površinom ima populaciju od 25 milijuna, manje od Nizozemske i Belgije zajedno, a graniči s Kinom koja ima gotovo milijardu i pol stanovnika”, pojašnjava Krševan Antun Dujmović iz Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO).
Upravo ta kombinacija prirodnih resursa, demografije, transportnih koridora i nova geopolitička uloga nakon poremećaja globalnih lanaca opskrbe pretvara srednjoazijsku petorku u jednu od najzanimljivijih gospodarskih priča euroazijskog prostora. Regija je posljednjih godina rasla osjetno brže od razvijenih europskih gospodarstava, a EBRD je za Srednju Aziju procjenjivao rast od 6,1 posto u 2025. i 5,2 posto u 2026., uz napomenu da su investicije, domaća potražnja i preusmjereni trgovački tokovi ključni oslonci tog uzleta.
Za investitore to više nije egzotična periferija, nego tržište koje nudi energente, kritične minerale, logistiku i, u slučaju Uzbekistana, veliko potrošačko i radno tržište. Upravo ta dinamika dovela je do sve češćeg označavanja Srednje Azije kao “sljedeće Azije” – pojma koji koriste međunarodni analitičari za tržišta koja kombiniraju brz rast i relativno nisku početnu osnovicu.
Dujmović taj zaokret smješta u širi geopolitički kontekst. “Uspon srednjoazijskih zemalja događa se u trenutku sve većeg povlačenja utjecaja Ruske Federacije i jačanja drugih globalnih aktera, poglavito Kine i EU, ali i SAD-a”, ističe, dodajući da je riječ o regiji “s velikim energetskim potencijalima i bogatim rezervama ključnih minerala”. Drugim riječima, regija nije postala važna sama od sebe – važna je postala jer se promijenio odnos snaga oko nje. Nakon raspada SSSR-a Moskva nije uspjela ostati jedina dominantna sila, a dodatno ju je iscrpio rat u Ukrajini, pa su se srednjoazijske države otvorile prema novim centrima moći, prije svega Kini, a zatim sve otvorenije i Europskoj uniji.
Motori Kazahstan i Uzbekistan
Unutar regije jasno se izdvajaju dvije države koje nose većinu ekonomskog zamaha – Kazahstan i Uzbekistan.
Kazahstan je najveće i najrazvijenije gospodarstvo Srednje Azije, s BDP-om većim od 300 milijardi dolara i više od 370 milijardi dolara stranih ulaganja od neovisnosti, navodi Bloomberg Adrija. Zemlja raspolaže golemim rezervama nafte, plina, urana, bakra i drugih strateških sirovina te se profilira kao ključni energetski i rudarski čvor između Istoka i Zapada.
Na to se nadovezuje i financijska dimenzija. Analitičari Bloomberg Adrije ističu da je Kazahstan posljednjih godina uspio spojiti status proizvođača sirovina s ambicijom institucionalno stabilne investicijske destinacije te da su države regije pritom “prestale biti samo tranzitne točke za energente i postale aktivni arhitekti novog financijskog poretka”.
Uzbekistan predstavlja drugi stup – demografski i reformsku priču. Nakon 2016. zemlja je počela liberalizirati i reformirati gospodarstvo i privlačiti strane investicije, a tržište od približno 40 milijuna stanovnika čini ga demografski najvažnijim igračem regije. Posebno se ističe transformacija tekstilnog sektora i prelazak s izvoza sirovog pamuka na proizvode više dodane vrijednosti.
Dujmović ističe da je Uzbekistan “strahovito zanimljiva zemlja nakon svog otvaranja 2016. godine”, upravo zato što raspolaže mladom populacijom željnom zapošljavanja i pristupa tehnologijama, dok se razvoj regije danas “predvodi ovim dvjema zemljama, Kazahstanom zbog veličine i energetsko-mineralnih bogatstava, a Uzbekistanom zbog demografskog rasta i svoje sve veće otvorenosti”.
Ta podjela uloga dobro opisuje novu ekonomsku arhitekturu regije. Kazahstan je baza za energente, rudarstvo i institucionalni okvir za velika ulaganja, a Uzbekistan tržište rada, proizvodnje i postupne modernizacije “zbog demografskog rasta i otvorenosti prema globalnim akterima”. Zajedno čine jezgru priče o “sljedećoj Aziji”, kako je sve češće nazivaju analitičari i financijski mediji.
No uspon regije ne počiva samo na dvama najvećim gospodarstvima. Kirgistan, Tadžikistan i Turkmenistan pokazuju sličan trend rasta, ali uz znatno veće strukturne slabosti.
Kirgistan je posljednjih godina iznenadio dvoznamenkastim ili gotovo dvoznamenkastim stopama rasta, potaknut uslugama, trgovinom, zlatom i infrastrukturnim ulaganjima. Tadžikistan se oslanja na hidroenergiju, rude, doznake i velike infrastrukturne zahvate, dok Turkmenistan ostaje specifičan slučaj – zemlja je izrazito ovisna o izvozu plina i zatvorena prema međunarodnim investitorima.
Davor Boban s Fakulteta političkih znanosti upozorava da visoke stope rasta ne smiju zamagliti razvojnu realnost. “Unatoč takvim višegodišnjim stopama, sve su to i dalje zemlje u razvoju”, ističe Boban, podsjećajući da će čak i najbolje rangirani Kazahstan, prema projekcijama Međunarodnog monetarnog fonda, “ima tek oko polovice BDP-a po stanovniku kakav će imati Hrvatska”. Drugim riječima, regija jest u usponu, ali kreće s niske osnovice i još je daleko od razine razvijenosti koju sugeriraju naslovi o novom gospodarskom čudu.
Prema njegovoj analizi, rast regije počiva na dva ključna faktora: izvozu prirodnih resursa i pojačanom interesu velikih sila. “Prvi je izvoz prirodnih resursa, ponajprije nafte i plina, ali i nekih metala koji su traženi na svjetskim tržištima i donose velike prihode tim zemljama. Drugi čimbenik je geopolitička i geoekonomska zainteresiranost određenih zemalja za taj dio svijeta”, kaže Boban. Upravo ta formula objašnjava zašto je srednjoazijski rast istodobno impresivan i ranjiv: ovisi o vanjskoj potražnji, cijenama sirovina i sposobnosti vladajućih elita da balansiraju između moćnijih partnera.
Nova igra velikih sila
Srednja Azija danas raste ne samo zbog vlastitih resursa, nego i zato što se promijenio njezin geopolitički značaj. Nakon ruske invazije na Ukrajinu zapadne kompanije i vlade počele su intenzivnije tražiti alternativne dobavne pravce i izvore sirovina, a regija se nametnula kao most između Kine, Europe i Bliskog istoka. Uz kinesku inicijativu Pojas i put, sve važniji postaje takozvani Srednji koridor, koji preko Kaspijskog mora, Azerbajdžana, Gruzije i Turske povezuje Srednju Aziju s Europom.
Dujmović ističe da je Srednji koridor “omogućio da srednjoazijski energenti i minerali stižu do Europe mimo ruskog teritorija”, što je postalo strateški prioritet Europske unije, a srednjoazijskim zemljama otvorio izlazak na europsko tržište bez, kako naglašava Dujmović, geopolitičkih ograničenja koja su postojala ranije.
“Tu je priliku prepoznala i EU. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen je u kulturno-povijesno važnom uzbečkom gradu Samarkandu u travnju 2025. potpisala sporazum o strateškom partnerstvu sa zemljama Centralne Azije, uključujući i investicijski paket vrijedan 13 milijardi eura”, kaže Dujmović. Interes ima i SAD – u kolovozu prošle godine u Washingtonu su armenski premijer Nikol Pašinjan i azerbajdžanski predsjednik Ilham Aliyev potpisali sporazum koji je neslužbeno nazvan ”Trumpova ruta za mir i prosperitet” (Trump Route for International Peace and Prosperity)”, dodaje.
U toj logici regija više nije samo prostor između drugih, nego ključna karika nove euroazijske logistike. Tko kontrolira koridore, luke i energetske pravce, sudjeluje u oblikovanju novog rasporeda moći na kontinentu.
Za regiju je naglo pojačala interes i Europska unija. Prema dostupnim podacima, EU je najveći strani investitor u regiji i izvor više od 40 posto ukupnih izravnih stranih ulaganja u Srednjoj Aziji, dok je robna razmjena EU-a i regije dosegnula 47,6 milijardi eura. Prvi samit EU-a i država Srednje Azije u Samarkandu 2025. dodatno je institucionalizirao taj zaokret, a Global Gateway i povezani paketi ulaganja usmjereni su na transport, energiju, vodu, digitalnu povezanost i kritične sirovine.
Ipak, prisutnost Europe u regiji nije najvidljivija. Dujmović vrlo precizno primjećuje da je EU veliki investitor, ali da je “prisutnost Unije puno manje uočljiva u odnosu na takmace sa suprotne strane Euroazijskog kontinenta, Kinu”, jer je kineska prisutnost vidljivija kroz infrastrukturu, ceste, željeznice, energetiku i logistiku, dok europski kapital znatnije ulazi u usluge, financijski sektor i tek manjim dijelom energetiku. Podaci iz analitičkih izvora pokazuju da je regija samo u prvoj polovici 2025. privukla oko 25 milijardi dolara kineskih ulaganja, a Kazahstan je bio najveći pojedinačni primatelj tog kapitala. Za Peking je riječ o osiguranju energenata, sirovina i kopnenih veza prema Europi; za srednjoazijske države to je prilika za ubrzanu izgradnju infrastrukture i učvršćivanje vlastite pregovaračke pozicije prema Zapadu.
Boban međutim upozorava na cijenu tog modela. “Zbog visoke korupcije i koncentracije političke moći u rukama vladajućih elita upitno je koliko golema većina stanovništva ima koristi od njega”, ističe, dodajući da vladajuće elite i klijentelističke mreže oko njih imaju znatno veću korist od ekonomskog rasta nego obično stanovništvo. To je važna korekcija preoptimističnim narativima: gospodarski uzlet ne znači automatski i dubinsku modernizaciju institucija, pravedniju raspodjelu ili jačanje vladavine prava.
Razlog zbog kojega Srednja Azija danas tako snažno privlači kapital nije samo količina resursa, nego i njihova nova strateška vrijednost. Kazahstan nije samo naftna zemlja, nego i važan proizvođač urana te drugih metala ključnih za energetsku tranziciju. Uzbekistan uz zlato i pamuk nastoji graditi industrijsku bazu i preradu, dok Turkmenistan s golemim plinskim rezervama ostaje potencijalno važan izvor za buduću diversifikaciju opskrbe.
Upravo zato Europska unija posljednjih godina ne gleda regiju samo kao energetski dodatak, nego i kao partnera za kritične sirovine. Dujmović podsjeća da je EU upravo s Kazahstanom i Uzbekistanom potpisao memorandume o kritičnim materijalima, uključujući litij i druge inpute važne za baterije i zelenu tranziciju. To mijenja i investicijsku logiku: regija više nije zanimljiva samo naftnim kompanijama, nego i proizvođačima baterija, logističkim tvrtkama, financijskim institucijama i tehnološkim industrijama koje traže sigurnije lance opskrbe.
Aktualni događaji, međutim, pokazuju koliko je taj energetski uzlet i dalje izložen geopolitičkim rizicima. Rusija je od 1. svibnja obustavila izvoz kazahstanske nafte prema Njemačkoj preko naftovoda Družba, nakon što je 2025. taj izvoz dosegnuo oko 2,146 milijuna tona. Kaspijski naftovodni konzorcij, kroz koji prolazi oko 80 posto kazahstanskog izvoza nafte, i dalje je ranjiv na napade dronovima i druge sigurnosne poremećaje. To je podsjetnik da je srednjoazijski rast i dalje povezan s infrastrukturom koju često ne kontroliraju u potpunosti same zemlje izvoznice.
Hrvatska traži svoju nišu
U toj priči Hrvatska nije tek promatrač. Posljednjih godinu i pol jačaju i politički i poslovni kontakti, a osobito se izdvaja suradnja s Kazahstanom. Hrvatska gospodarska komora izvijestila je da je robna razmjena Hrvatske i Kazahstana u 2024. dosegla gotovo 376 milijuna američkih dolara, od čega je hrvatski izvoz bio nešto iznad 54 milijuna, a uvoz oko 321 milijun dolara, velikim dijelom zbog energetskih resursa i naftnih derivata.
Najvažniji signal ipak dolazi iz energetike. Nakon memoranduma o razumijevanju s KazMunayGasom, Janaf je u siječnju 2026. donio odluku o ulasku u projekt istraživanja i eksploatacije ugljikovodika na polju Shygys u Kazahstanu, preko društva Geoenergija razvoj, zajedno s Agencijom za ugljikovodike, uz mogući financijski angažman do 43,68 milijuna eura. U priopćenju se navodi da je riječ o strateškom partnerstvu s kazahstanskom državnom kompanijom, a predsjednik Uprave Agencije za ugljikovodike Marijan Krpan poručio je da je pronađen blok “koji ima dokazan naftni potencijal”.
Dujmović takve inicijative ocjenjuje pozitivno, ističući da male zemlje poput Hrvatske mogu pronaći svoju ulogu u segmentima logistike, energetike i infrastrukture. Ako Omišalj i Janaf dugoročnije postanu dio šireg lanca za kazahstansku naftu ili derivate, Hrvatska bi iz logističke periferije mogla ojačati svoj položaj na karti europske diversifikacije opskrbe.
Hrvatska time ne postaje ključni akter u regiji, ali dobiva konkretnu priliku za pozicioniranje u Srednjoj Aziji. No znači da se prostor za poslovno i energetsko pozicioniranje otvorio. Hrvatska može tražiti nišu ondje gdje se sijeku promet, energija, skladištenje, pomorski izlaz i europska potreba za alternativnim rutama. Srednjoazijska petorka danas jest u usponu, ali s jasnim ograničenjima. Riječ je o regiji koja brzo raste, ali s niske baze; koja privlači kapital, ali ostaje institucionalno krhka; i koja balansira između velikih sila bez potpune autonomije. Njihova snaga proizlazi iz povijesnog trenutka: Rusija slabi, Kina traži dubinu kontinenta, Europa traži energiju i kritične sirovine, a same države nastoje kapitalizirati položaj između svih tih interesa.
Upravo zato njezina budućnost ovisit će o sposobnosti da diversificira gospodarstva, ojača institucije i smanji ovisnost o vanjskim akterima. Za zemlje poput Hrvatske, koje traže nove energetske i logističke oslonce, to je razvoj koji vrijedi pratiti bez odgode i uz realna očekivanja.
