Već dvije godine tridesetšestogodišnja Ana María Molina Cuevas radi pet smjena tjedno u tvornici keramike i ručno boja pločice. No kraj mjeseca često dočeka bez plaće. Ipak, ako da otkaz, taj novac možda nikad neće vidjeti, a i gdje će naći drugi posao? U studenome je na računu imala oko 130 dolara, a rata kredita još nije sjela.

"One dane kad stigne plaća", priča nam u domu u kojem živi sa suprugom invalidom i maloljetnom kćeri, "kao da je sunce triput svanulo. Toliko smo radosni."No Ana María, kojoj tvornica duguje oko 13.000 dolara, nije jedina. U Španjolskoj se više ne može računati na to da ćete za svoj rad biti plaćeni jer se ova zemlja teško nosi sa četvrtom godinom gospodarske krize. Kako su regionalna i lokalna vlada duboko zadužene, čak ni vozači autobusa i zdravstveni radnici, koji plaću dobivaju iz državnog proračuna, ne dobiju uvijek plaću. No malo je onih koji misle da imaju izbora pa nastavljaju raditi, a nitko od njih ne želi reći za koga rade. Krpaju kraj s krajem uz povremene uplate u neredovitim obrocima. Španjolska bilježi najveću stopu nezaposlenosti u Europi, s više od 25 posto, a unatoč reformama sustava rada broj nezaposlenih raste. "Prije krize radnik bi pričekao jedan mjesec u ovim uvjetima, a onda bi otišao na novi posao", kaže pravnik José Francisco Perez, koji zastupa radnike bez plaće na području Valencije.

"To više nije moguće. Ljudi se boje, nemaju kamo. Strah ih je čak i požaliti se." Sudovi grcaju pod teretom prijava ljudi koji žele povrat sredstava od vladina fonda za osiguranje, kojemu je cilj radnicima omogućiti neka sredstva kad im tvrtka ne plati. U Valenciji, trećemu po veličini gradu u Španjolskoj, stopa nezaposlenosti je 28,1 posto, a sudovi su toliko prenatrpani da obrada zahtjeva, koja je nekoć trajala od tri do šest mjeseci, danas traje od tri do četiri godine. Otkako je kriza započela 2008. godine, fond za osiguranje obeštetio je gotovo milijun radnika, a 2007. godine sredstva je od fonda primilo 70.000 radnika. Ove će godine isplatiti naknadu za više od 250.000 radnika, a stručnjaci kažu da bi broj bio puno veći da na sudovima ne vlada zastoj. Radnici koji ne primaju plaću često se nadaju da će svojim radom održati tvrtku na životu. Naknade za nezaposlenost primaju samo dvije godine, a pitaju se što bi nakon toga. U međuvremenu ne mogu čak ni zatražiti naknadu za nezaposlenost. Tridesetjednogodišnja Beatriz Morales García i njezin suprug, tridesetčetverogodišnji Daniel Chiva, mislili su da su ostvarili ugodan život; on radi kao vozač autobusa, a ona je terapeutkinja u centru za rehabilitaciju. Njemu plaću financira Grad Valencia, a njezinu regionalna vlada Valencije. Nisu nikad očekivali neki velik novac, no u proteklih godinu dana oboje se muče s plaćom. Njoj danas duguju 6000 eura.

"Ima noći kad ne možemo spavati", kaže on. "Ima trenutaka kad sam sa sobom pričam na ulici. Grozno je, grozno." Beatriz kaže da je osobito teško gledati druge majke koje svoju djecu vode u park, a ona svoje malo dijete ostavlja da bi išla na posao, a ni ne zna hoće li dobiti plaću. "Radimo osam sati dnevno, a patimo više od onih koji ne rade", kaže Beatriz. Regionalna je vlada u izjavi istaknula da "traži prvu priliku za prevladavanje krize" te da shvaća "da redovita isplata plaća potiče gospodarstvo". Često se strpljenje radnika nije isplatilo. U proteklih je nekoliko godina u Španjolskoj bankrotiralo više od 300.000 tvrtki. Mnogi radnici smatraju da su ih poslodavci iskoristili. Nekoliko nam je građevinskih radnika opisalo kako žive na gradilištu i rade od 12 do 16 sati dnevno jer im je Uprava tvrtke tvrdila da će im sigurno platiti ako posao završe prije roka. To se nije dogodilo. Neki borci za prava radnika boje se da zastoj na sudovima poslodavcima daje dodatno opravdanje. Radnici ostaju dulje jer znaju da odlaskom na sud neće novac dobiti tako skoro. "Tvrtke to sve dobro znaju", kaže José Francisco Perez. "To je sramotno." Ana María Molina kaže da je bijesna svaki put kad zbraja radne sate, a za to ne primi nikakvu naknadu. "Trudim se da me to ne pogađa i da gorčinu ne prenosim na obitelj", kaže. "Neće nas to nahraniti."

Suzanne Daley; Rachel Chaundler doprinjela izvještaju