Prvi kvartal ove godine nije samo još jedan ciklički poremećaj u poljoprivredi. Spomenuto razdoblje označava prijelaz u novu fazu – onu u kojoj geopolitički rizik postaje trajna varijabla poslovanja, a ne iznimka. Za razliku od 2022. godine i početka rata u Ukrajini, kada je fokus bio na dostupnosti žitarica, aktualni sukob u Iranu pogađa temelj sustava: energiju i gnojiva. Zatvaranje Hormuškog tjesnaca pokrenulo je simultani šok na dva ključna inputa. Cijene gnojiva rastu dvoznamenkastim stopama, energija ponovno prelazi psihološke granice, a farmeri globalno reagiraju jedino kako mogu – smanjenjem inputa i prilagodbom proizvodnje. To nije taktička prilagodba, već pokazatelj strukturnih izazova koji već utječu na produktivnost u dijelu sustava.
Najveća pogreška bila bi očekivati brzi povratak na “normalu”. Poljoprivreda ima inerciju. Odluke donesene danas reflektiraju se u prinosima tek za šest do devet mjeseci. Drugim riječima, ono što danas vidimo je tek početak – stvarni pritisak na cijene hrane tek dolazi.
Prehrambena industrija dugo je operirala pod pretpostavkom relativno stabilnih lanaca opskrbe. Ta pretpostavka više ne vrijedi. Skuplja energija, skuplji transport i preusmjeravanje logističkih tokova stvaraju troškovni pritisak koji se više ne može kompenzirati većom efikasnošću. U jednom trenutku, taj trošak mora biti prebačen na krajnjeg potrošača. To je trenutak kada inflacija hrane ponovno ubrzava – ne kao prolazna pojava, nego kao nova realnost. Još važnije, rizik više nije samo u cijeni, nego u dostupnosti i kvaliteti. Kašnjenja više nisu iznimka, nego pravilo. Za segmente poput svježe hrane, to znači da logistika prestaje biti funkcija optimizacije i postaje funkcija opstanka. Regulatori reagiraju očekivano – subvencijama i intervencijama. No to nije rješenje, nego simptom. Svaka nova intervencija dodatno potvrđuje da tržište više ne može samostalno apsorbirati šokove ove razine.
U takvom kontekstu, digitalizacija više nije pitanje napretka, nego pitanje opstanka. Oni koji je i dalje promatraju kao IT projekt, već kasne.
Precizna poljoprivreda, AI modeli za optimizaciju inputa i digitalno upravljanje farmama više nisu alat za “bolje rezultate”, nego za izbjegavanje loših odluka. Svaki kilogram gnojiva i svaka litra goriva postaju strateški resursi. Digitalizacija time prelazi iz faze produktivnosti u fazu upravljanja rizikom. To znači kontinuirano praćenje, donošenje odluka u realnom vremenu i sposobnost reagiranja na devijacije čim nastanu. Oni koji će i dalje analizirati rezultate tri mjeseca nakon sezone, analizirat će vlastiti pad konkurentnosti. Isto vrijedi za prehrambenu industriju. Digitalni alati za upravljanje lancem opskrbe više nisu diferencijator – oni su minimalni uvjet za održavanje operativne stabilnosti.
Paralelno s operativnim pritiskom, kapital reagira očekivano: usmjerava se prema konsolidaciji i većoj kontroli nad lancem vrijednosti. Takav pomak već je vidljiv u praksi. Unilever ubrzano čisti portfelj, izlazi iz segmenata s nižim povratom i fokusira kapital tamo gdje može kontrolirati maržu i opskrbu. McCormick&Company ide korak dalje – ulaže u dugoročne odnose s dobavljačima i jača kontrolu nad sirovinama kako bi smanjio izloženost volatilnosti. U takvom kontekstu fokus aktivnosti spajanja i preuzimanja (M&A) pomiče se s paradigme rasta na paradigmu otpornosti. Transakcije se sve češće opravdavaju kroz zaštitu marži i sigurnost opskrbe, a manje kroz povećanje tržišnog udjela. Sinergije od nekoliko postotnih bodova prihoda danas znače razliku između stabilnog poslovanja i erozije profitabilnosti. Istovremeno, odvija se tiši, ali važniji proces – “decoupling”. Kompanije aktivno smanjuju ovisnost o rizičnim regijama i grade alternativne lance opskrbe. Takav pristup jest skuplji, ali donosi veću predvidljivost. A u ovom kontekstu, predvidljivost ima veću vrijednost od efikasnosti.
Što se Europe tiče, stvari, nažalost, ne stoje dobro. Europa u ovu fazu ulazi s jasnim strukturnim slabostima – visokom ovisnošću o uvoznim inputima i relativno sporom adaptacijom sektora. No, baš tu leži prilika. Lokalna proizvodnja inputa, alternativna rješenja poput biognojiva i regenerativne prakse, te ubrzana digitalizacija više nisu “green agenda” – oni postaju pitanje strateške autonomije. Za manje i otvorene ekonomije, izbor je još jasniji: ili će ubrzati transformaciju ili će postati kolateral globalnih poremećaja.
Rat u Iranu neće “promijeniti” poljoprivredu, već će ubrzati proces koji je već započeo – proces selekcije. Najnovije geopolitičke nestabilnosti mijenjaju sve. Povećavaju cijene, ubrzavaju konsolidaciju i redefiniraju lance opskrbe, ali možda najvažnije – eliminiraju iluziju da je prosječno upravljanje dovoljno. U novim uvjetima opstat će samo oni koji aktivno, disciplinirano i svakodnevno upravljaju svojom proizvodnjom. To više nije pitanje efikasnosti. To je pitanje opstanka.
