Pokret koji je mutirao  u Hamas bio je u svom početku miroljubiv, socijalan, okrenut pomaganju potrebitih, neka vrsta bliskoistočne Radio Marije. Plaćali su režije onima koji to nisu mogli, kupovali knjige i školovali siromašne, kupovali lijekove i organizirali pomoć u kući starijima. Njihova politizacija bila je postepena, radikalizacija polagana, ali strašna.

Paralelne političke i vjerske grupe sumnjičili su ih desetljećima da rade za Izrael, a Izraelu je njihovo prisustvo više odgovaralo i od Arafata, i od komunista, i od Islamskog džihada. Njihova vjerska i socijalna  misija, dawah, bila je tada drugačija, i tek kad se promijenila, nakon Prve intifade 1987., redefinirali su svoje pozicije i počeli s terorističkim napadima, a poslije i raketiranjima Izraela.

Neophodan je povijesni kontekst za razumijevanje što se dogodilo s Hamasom.

Muslimansko bratstvo

Krajem 1920-ih u Egiptu je izrastao antibritanski, antimperijalistički socijalno-religiozni pokret Muslimansko bratstvo. Širili su se na susjedne arapske zemlje, a palestinsku granu osnovali su 1946. godine u Jeruzalemu.

Bilo je to dvije godine prije nego je proglašen Izrael, na teritoriju  koji su od Turaka, zajedno s Arapima, 1920. osvojili  i do osnivanja Izraela  upravljali Britanci, pod mandatom koji su dobili od Lige naroda. Tri godine ranije, 1917.-e, Britanija je Balfourskom deklaracijom obećala formiranje židovske države na tom teritoriju.

Taj je teritorij – sve pod mandatom Lige naroda – podijeljen na Izrael, te na Cisjordaniju ili Zapadnu obalu, što znači da je  zapadna obala rijeke Jordan pripala Kraljevstvu Jordan, a Pojas Gaze bio je pod egipatskom upravom.

To je važno, jer palestinski ogranak Muslimanskog bratstva, koji je imao i socijalističke ideje, nakon što vlast u Gazi preuzima Egipat, prešao  u ilegalu.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Subverzivno u Bratstvu bila je kombinacija socijalne i konzervativno religiozne komponente, koja je bila suprotna s ambicijama tada modernog Egipta.

Godine 1967, kad je nakon Šestodnevnog rata, Izrael okupirao Pojas Gaze i Cisjordaniju (Zapadnu obalu), Hamas je ponovo javno djelovao, hranio siromašne, propovijedao protiv konzumerizma i američkih filmova, zalagao se za tradiciju.

Izrael ih je gledao blagonaklono

Izrael ih je gledao blagonaklono. Za Izrael su opasni bili marksističko lenjinistički Oslobodilački pokret palestinskog kršćanina Georgesa Habasha i Palestinska oslobodilačka organizacija Jasera Arafata, koji su tražili oslobođenje Palestine.

Nema fizičkog dodira između Pojasa Gaze i Zapadne obale i to je utjecalo na daljnji politički razvoj. U Pojasu Gaze Bratstvo je  preuzelo sve džamije i vjerske škole, a i mnoge studentske organizacije. Tako se, 1860-ih i 1970-ih, uspostavila vrlo gusta, životna, infrastruktura koja je doslovno premrežila, zapravo urasla u Pojas Gaze, gdje je i stolovao i u početku pacifistički osnivač palestinskog ogranka, šeik Ahmed Jasin.

Zapadna obala nije imala lidera Jasinovog kalibra,  nije imala gustu mrežu džamija niti škola. Arafat i sekularna idelogija tamo su  bili mnogo jači.

Ta situacija traje do Prve intifade 1978.

To je faza prve, ali odlučne radikalizacije Bratstva, polaganje temelja za Hamas.

U Gazi se zatvaraju kafići, nema više točenja alkohola, žene se potiču da se skromnije oblače

Njihova vjerska dogma, misija, dawah, postaje konzervativnija. Pod njihovim utjecajem, u Gazi se  zatvaraju kafići, nema više točenja alkohola, žene se potiču da se skromnije oblače, ponire se u religioznost, ali za razliku od Habaschovih komunista (koji je po ideologiji nalikovao Gamalu Abdelu Naseru i Titu)  i Arafatovog PLO-a, Bratstvo još  nije još bilo nacionalističko, još nije zagovaralo – Palestinu.

Izrael je  bio zadovoljan tom kombinacijom, ali Hamas je to stavljalo u nezgodan položaj, jer  ipak se nisu htjeli pokazati kao izraelske pudlice.

Zbog izraelske naklonosti stalno bili na udaru i Fataha, i radikalnog, ali malog  Islamskog džihada. (Fatah je, inače, osnovan 1959. i preuzeo je Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO) koja se deklarirala kao vojni protivnik Izraela, i također smatrala terorizam legitimnim dijelom borbe.)

Fatahova politička doktrina, kao i ranije PLO-ova bila je i ostala da će se jedinstvo cijelog arapskog svijeta postići oslobođenjem Palestine.

Ta ideja  je ključni, ali ključni moment.

Demonstracije protiv Izraela u Parizu

Arafat i Fatah projicirali su romantičnu, internacionalističku viziju, svoje borbe koja je masovno utjecala i na ljevicu u Europi i njene čak i današnje stavove prema političkoj situaciji na Bliskom istoku. Na primjer, nakon Šestodnevnog rata, koji je započeo Izrael da bi spriječio napade iz okolnih zemalja – kasnije je napustio Golan i Sinaj, i nakon što su u PLO-u prepoznale ljevicu, u Parizu su, te 1968., buknule dugotrajne masovne demonstracije protiv Izraela. Taj moment – oslobođenje Palestine kao simboličko razrješenje unutararapskih sukoba i globalno  pobjeda internacionalističke ljevice odjekuje i danas.

Za razliku od Arafatove, doktrina Bratstva bila je da se najprije treba biti dobar vjernik, dobar musliman, i da će se tako postići transformacija društva i oslobođenje Palestine.

Doktrina, pak, Islamskog dzihada, bila je da dok je Palestina okupirana, islam se ne može živjeti u svojoj potpunoj čistoći, pa da je zato angažman protiv Izraela zadaća svakog Palestinca.

U tom srazu ideja i ideologija, dogodila se promjena unutar Bratstva, a  kasnije, gubljenje autoriteta Fataha.

Bratstvo – preteča Hamasa – bilo je podijeljeno na socijalno-karitativni, politički i vojni dio. Vojni dio godinama se svodio na izvaninstitucionalno kažnjavanje nevjernika koji bi teško prekršili šerijat, ili pak, na otkrivanje izraelskih špijuna, što su radili da bi se opravdali pred drugim organizacijama.

Veliki  ideološki preokret

Na valu nezadovoljstva okupacijom, ojačao je i PLO i Islamski džihad. U Pojasu Gaze, pak Islamski džihad prijetio je do tad neprikosnovenoj glavnoj poziciji Bratstva.

Tada je uslijedio veliki  ideološki preokret.

Bratstvo je promijenilo svoju dogmu, svoju dawah, svoju misiju. Šeik Ahmed Jasin godine 1987., taj mirotvorac, bivši mirotvorac, osnovao je Pokret islamskog otpora – Hamas.

Arapski prijevod riječi Hamas je snaga, hrabrost, ustrajnost. Hebrejski prijevod riječi koja isto zvuči  je – zlo.

Hamas je 1988. objavio svoj pamflet, u kojem se poziva na sedamnaestu  suru iz Kurana, kojom tumači da je cijelo područje ranijeg britanskog mandata Palestine sveto islamsko tlo, te da su nevjernici, osim ako se ne pokore, nepozvani. Uništenje Izraela u novoj doktrini  se podrazumijeva. Smatraju da tamo može postojati samo jedna država, Islamska država Palestina.

Vojno krilo Hamasa najbrže se radikalizira

Golemi utjecaj na taj preokret imala  je islamska revolucija u Iranu, jer makar su Iranci šijiti, sunitsko  Bratstvo je bilo fascinirano, divilo se svim promjenama u Iranu, njihovom  borbom protiv imperijalizma, Zapada, povratkom šerijata.

Još veći utjecaj Iran imaj na Zapadnoj obali, gdje je glavna organizacija Božja stranka ili Hizbola, (Hizb-Alah), preko koje  ajatolasi izravno utječu na politiku Zapadne obale.

Hamas i Hizbola, makar su i rivali,  surađuju. Hamas je sklopio i bliske veze s Teheranom, koje su, na kraju, rezultirale vrhunskom obukom Hamasovih terorista, i prema francuskim izvorima, prisustvom Iranaca i u Gazi. Kako je to rekao jedan francuski ekspert – ne mislite valjda da su lokalni mehaničari šarafncigerom i kliještima onesposobili izraelske špijunske sustave?

Vojno krilo Hamasa najbrže se radikalizira.

Prvi napad bombaša samoubojice

Hamas je nakon Sporazuma u Oslu iz razloga svoje doktrine  – da je  sve oko njih sveta je zemlja islama, odbio priznati Palestinsku autonomiju i dan prije zaključenja tog Sporazuma 1993. odlučili su se na prvi napad bombaša samoubojice koji je pokosio izraelske civile.

Unutar Autonomije, odbili su sudjelovati u institucijama, a izlazili su  samo na izbore koji su jačali njihovu infrastrukturu, kao što su sindikati, profesionalne udruge i studentske organizacije. Polako, preko tog rada na terenu i nastavljajući s karitativnim radom, i s terorističkim udarima na Izrael, prestali su biti politički epizodisti..

Za politički prestanak bojkota Palestinske autonomije odlučili su se 2007., i na izborima pobijedili Fatah.

Netrpeljivost i rivalstvo dvije organizacije bilo je takvo da je Fatah probao udar protiv Hamasa, ali izraelske službe su to saznale dojavile su to svojim medijima. Hamas je spriječio udar, ali ga je Fatah optuživao za suradnju s Izraelom, zbog čega je Hamas pojačao terorističke napade na Izrael. Već ranije, Amerika, Kanada, Japan, stavili su Hamas na listu terorističkih zemalja. EU je to napravila djelomično 2001, Hamas se bunio zbog te kvalifikacije, ali Europski sud u Luksemburgu to potvrdio 2017. godine.

Vlast nad dva milijuna ljudi u Gazi

No, Hamas je na vlasti, a te su godine velikog rasta političkog islama, koji je počeo s terorističkim napadom Al Kaide na Svjetski trgovinski centar. Stvara se i raste ISIS. Hamas i Al Kaida su rivali. Za Hamasovu dušu bore se i Iran i salafisti. Hamas je porukom ubojstva jednog salafističkog imama koji ih je stalno kritizirao, poslao poruku tko mu je draži.

Nastavlja se radikalizacija, ali razlika je da sada hamasovci imaju vlast. Vlast nad dva milijuna ljudi u Gazi, kojima organiziraju škole, vjerski i javni život, grade tunele i skladišta oružja i municije, u svjesnoj namjeri da im građani budu živi štit.

Izrael je procijenio da Hamas sad kad vodi Gazu, ima drugih briga, a da vrlo dobro znaju da bi  njihov napad izazvao kontranapad – a valjda, mislio je Izrael, ne bi žrtvovali svoje ljude.

Hamas je pak procijenio, da se Izrael, baš zbog toga jer bi izazvao velike civilne žrtve, i pobunu Zapada, ne bi usudio vojno odgovoriti na njihov teroristički napad udarom na Pojas Gaze.

Doktrina Hamasa malo se bila promijenila 2017., ali se i dalje  svodi na to da je Palestina, tj. bivši prostor britanskog mandata isključivo islamski, da je izraelska država nelegitimna, da su dvije države nemoguće, jer tada dio Palestine ne bi bio islamski.

FOTO: REUTERS/Mohamed Azakir

Ali – spremni su prihvatiti provizornu podjelu iz 1949, tj. stanje prije Šestodnevnog rata iz svibnja 1967.

Međutim, uništenje Izraela cilj je od kojeg ne odustaju, niti oni, niti Islamski dzihad.

Kad se vidi ova situacija, tada postaje jasnije zašto je Jaser Arafat 2002. godine u Camp Davidu, odbio stvaranje dvije države. Palestincima je tada ponuđen cijeli Pojas Gaze i 93 posto Zapadne obale. No, Arafat je vjerojatno pomislio da bi to uništilo njegov politički projekt, a situacija je bila već radikalizirana do mjere da nije jasno da bi se to moglo provesti.

Arafat se, Fatah, međutim, odriče terorizma kao vida borbe, ali ne i Hamas.

Dobar budali brat

Kako se financiraju hamasovci?  Dijelom iz poreza, dijelom iz Irana i Katara, a ove prizemne poslove, tipa održavanje škola i bolnica, za to je ipak doticao novac iz EU-a. Dobar budali brat.

To što sada Hamas koristi civile za svoj živi štit, to da je vodstvu bilo svejedno da će izraelski odgovor, koji se mogao očekivati, biti krvav, može se tumačiti prepletenošću Hamasa sa svim aspektima života u Pojasu Gaze. Hamas vjerojatno smatra da su oni Gaza, a Gaza oni. Bivši šef kopnenih snaga NATO-a, francuski general Michel Yakovieff, rekao je da, po njemu, Izrael i nije imao dobre obavještajne informacije iz Gaze. “Kako bi imao. Izraelci poznaju Gazu samo izvana, a kad su ostali bez kamera, nije im ostalo ništa. Točno je da bez velikih provjera nitko ne može iz Gaze, ali ne može niti u Gazu, a da Hamas ne zna. Nitko ne može napraviti korak, a da Hamas nije s tim upoznat”.

Uz to, pažnja Izraelaca bila je posve drugdje, na Zapadnoj obali, gdje je vojska štitila često obijesne kolonizatore, kojih sada tamo ima već oko pola milijuna, prema nešto više od dva i pol milijuna Palestinaca. Aparthejd, točno, i podržavan od Netanjahuove vlade u kojoj su neki pravi  radikalni desničari i šovinisti.

Vojska, IDF, mnogo je umjerenija.

Katastrofalne procjene Netanjahuove vlade uslijedile zbog te radikalne desne ideologije. To je i objašnjenje zašto su bili fokusirani na Zapadnu obalu. Tamo su se kolonije širile. Hamas je bio podcijenjen, bagateliziran, pogotovo jer se dvije godine prije velikog napada suzdržavao od terorizma. Te procjene, a i ideologija koja je do toga dovela, razlog su velikih protesta u Izraelu i poziva da Netanjahu da ostavku.

Gaza i Zapadna obala  jesu veliki logori, ali čuvari nisu samo Izraelci, nego i okolne arapske zemlje. Ranije, jordanski kralj Husein govorio je – Palestinci su Jordanci, a Jordanci Palestinci. No, dogodilo se da su Palestinci, obrazovaniji, poduzetniji, svjetskiji, postali jordanska elita i izazivali gunđanje domicilnog stanovništva. Ne neprijateljstvo, ali lagano nezadovoljstvo. Huseinov nasljednik Abudlah, ne bi htio kod sebe novi val Palestinaca, i htio bi koliko je god manje utjecaja Irana preko Hizbole. Hamas, pak, ne želi ni u krajnjem ludilu u svojoj zemlji. Nijedna arapska zemlja ne želi Hamas.

Još napetija situacija je s Egiptom. Hamas ne skriva da je  potekao od Bratstva, makar se jako udaljio od prvotnih principa. Sa svoje strane, egipatska vlast je nedavno ponovo zabranila Muslimansko bratstvo, a Hamas im je crvena krpa pred očima.

Zato su tako dugo oklijevali da otvore svoje granice za palestinske civile..

To što Izrael sada uništava Hamas, zapravo je po volji okolnih arapskih vlada. Ali, zbog kolateralnih civilnih žrtvi, osjećaju odgovornost pred svojim narodom da to spriječe. Veliko je pitanje kako se ideja vodila,  o oslobođenju Palestine, može uskladiti s idejom o dvije države, što će, možda, na kraju, biti rezultat ovog groznog rata.

FOTO: Hamas Military Wing/Handout via REUTERS

Nedavno, na francuskom Mediapartu (odlična internetska televizija) organizirana je debata između nekoliko frankofonih palestinskih i izraelskih intelektualaca.

Nagrađivani palestinski pisac Karim Caton, primijetio je: “Kažete da ne misle svi Izraelci kao Netanjahu. Ali, Izraelci ga uporno biraju već 15 godina. Što da zaključimo?”

Izraelski režiser Nadav Lapid, odvratio je: “Imate pravo. No, molim Vas, pitao bih vas – jesu li stanovnici Gaze za Hamas, je li Gaza uz Hamas?” Palestinac se iznenadio, zastao: – “Ne znam. Zbilja ne znam”.