Sve se više država odlučuje na priznanje Palestine. Ne samo kao priznanje Palestinaca na njihovo pravo na državu, nego, suočeni s prizorima iz Gaze, s pravom Palestinaca na goli život. Nisu li se tom logikom vodili lideri nakon Drugog svjetskog rata kad je židovski narod ostvario pravo na državu Izrael?
Mnogo nas ima koji mislimo da bi dvije države bile pravedno i logično rješenje, pogotovo ako pogledamo da palestinska država desetljećima, malo po malo, puzi prema potpunom međunarodnom priznanju. Priznale ju je 147 od 193 članice Ujedinjenih naroda, odnosno 75 posto. Odnedavno ima status “države ne-članice promatrača u UN-u”. To je nekoliko milimetara do potpunog priznanja, i znamo, Amerika je prepreka, ali simbolički – ako Europska unija obavi svoje, mnogo se toga mijenja.
Što se tiče EU-a, Francuska je najavila priznavanje Palestine u rujnu. Deset članica EU-a, u ime kojih najčešće nastupa Švedska, traže da cijela EU prizna Palestinu. Od tih deset, Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Poljska i Cipar priznale su Palestinu 1988., davno prije nego što su postale članice EU-a, kao i tadašnja Čehoslovačka, ali je poslije Češka povukla priznanje.
Prije 11 godina Palestinu je priznala Švedska, a prošle godine Španjolska, Irska i Slovenija. Norveška nije u EU-u, ali je fina i bogata skandinavska zemlja, a Velika Britanija najavila je priznavanje Palestine u rujnu, ako Izrael do tada ne pristane na primirje, kao “korak trajnom miru”, što u prijevodu znači prilično vjerojatno priznanje. Pogledajmo – Francuska i UK nastupaju koordinarno, a snaga Ujedinjenog Kraljevstva bila bi višestruko jača da je još članica.
Iznutra u EU-u Francuska gura cijelu Uniju prema priznanju Palestine, a poglavito pritišće Nijemce i traži da izađu s jasnim planom. Kancelar Merz pak smatra da do priznavanja može doći samo kao rezultat pregovora Izraelaca i Palestinaca. Hrvatska diplomacija u ovome slijedi Njemačku. Kad čujemo “samo kao rezultat pregovora dviju strana”, bez obzira na to tko to kaže – to je njemačka pozicija.
Partner među Palestincima
Friedrichu Merzu objektivno jest teško, najprije zbog vječnog duga Holokausta, ali, isto tako, jer AfD, druga najjačka stranka u Bundestagu, odbija priznati Palestinu. Alternativa za Njemačku odbija tu ideju jer je u velikim pitanjima potčinjena Trumpu, a također, vođena je i islamofobijom. No, s druge strane, oni koji nisu AfD, i mnogi Nijemci neeuropskoga gastarbajterskog porijekla, očekuju priznavanje Palestine. Emmanuel Macron s najavom priznanja obratio se Mahmutu Abasu, predsjedniku Palestinske autonomije i predsjedniku Palestinske oslobodilačke organizacije, tj. Fataha. Mahmut Abas je vrlo star, 90 mu je godina, lider je na kraju svoga puta. No, neformalno je odredio svoga zamjenika za nasljednika, umjerenoga i sekularnog Huseina al Šeika, dakle, sebi na sliku.
U skorije vrijeme, a pogotovo ako zaista počnu neki politički kontakti, neće se održavati izbori ni u Gazi ni na Zapadnoj obali. Abasova struja bila bi znatno politički ojačana i ponovno u prvom planu. S Hamasom, ako bude nešto od te političke organizacije ostalo, nitko ne bi pregovarao, barem ne tako da javnost zna.
Palestinu bi trebalo priznati u granicama prije 1967. godine, što podrazumijeva Gazu, Zapadnu obalu i zajednički Jeruzalem. Kakva bi to bila palestinska država? Jeruzalem cijeli žele Izraelci i ne bi predali ni istočni Jeruzalem Palestincima.
Gaza – to su ruševine na labirintu tunela, gdje lutaju ljudi kojima je svakom netko ubijen – i svatko od njih gotovo je ubijen. Jednom kad bude mir, mnogi će se raseliti, a tko ostane bit će pod PTSP-om. Zapadna obala? Tamo živi tri milijuna ljudi, od kojih 700 tisuća doseljenika koje Netanjahu i dalje uporno šalje kako bi promijenio etničku sliku. Ta naseljenička naselja točkasto posipana po Zapadnoj obali povezuje cestovna infrastruktura i dodatno fragmentira to područje.
Ustvari, to da priznavanje Palestine može doći samo kao rezultat dogovora dviju strana znači da se računa: to će se dogoditi na “sveto Nikada”. Među Izraelcima i Palestincima malo tko i vjeruje da je moguće rješenje dvije države, kao što se to ponavlja do apsurda u Europi. Alternativno, ako nisu dvije države, neki govore o konfederaciji, ali ni to ne izgleda realno. Vizija te države također je štura, neka vrsta fatamorgane u pustinji. Idealno, nova država trebala bi pružiti mir i suživot, no, kako to postići, nejasno je.
Arafatova fatalna pogreška
Rješenje dvije države dugo je bilo na stolu, a posljednji put ponudu o dvije države odbio je Jaser Arafat 2000. godine u Camp Davidu. Kad se sve zbroji i oduzme pa i tadašnje razlike dviju strana o povratku izbjeglica i statusu Jeruzalema, Arafat je katastrofalno pogriješio, vjerojatno iz političkog kukavičluka prema radikaliziranim snagama. Takvima je već bilo previše da je sredinom 90-ih Arafat priznao postojanje države Izrael, a Izrael priznao Palestinsku autonomiju. Arafat ih nije htio izazivati.
Kao što vidimo iz priloženog u posljednjih 25 godina, to je bila fatalno pogrešna odluka. Izrael je nakon Arafatove odbijenice skrenuo udesno. Tamo više nema blizu vlasti ljudi koji bi dobronamjerno pregovarali. U Gazi se terorizmu okrenuo do tada mirni Hamas jer nisu mogli progutati priznanje postojanja Izraela, te prepreke na prostoru od rijeke Jordana pa do Sredozemnog mora.
Svjetska javnost uglavnom je bila nezainteresirana za palestinske terorističke napade na Izraelce, zbog čega su oni skrenuli još oštrije udesno. Evo, sad je tamo Netanjahu i njegova krvožedna ekipa koji ne mogu vratiti izraelske taoce, ali mogu ubijati civile u Gazi. Od rijeke do mora, ili od vode do vode, kako nekad kažu, signal je da može postojati samo jedna država. Za Hamas bi to bila šerijatska država, a Izraelaca ne bi bilo. Ali, i mnogi sekularni Palestinci odbijaju dvije države, dakle, svoju državu.
Evo, zamislimo državu Palestinu. Pogledajmo ruine Gaze i njezine izbezumljene i prestrašene stanovnike stiješnjenje između ubojitih napada Izraelaca, nemilosrednih osvetnika s jedne, a s druge strane ludih hamasovaca koji njih, svoje ljude, koriste kao živi štit. Uz to smrti, sakaćenja, bijedu odašilju kao propagandnu poruku protiv prava postojanja Izraela i širenje antisemitizma. Poruka je uspješna.
Zato je i moguće bilo neki dan da su sin i otac s tradicionalnim kapicama na glavi kupovali u supermarketu u Italiji, kad je blagajnica kriknula: “Od rijeke pa do mora!” Ostali su odložili košarice sa špecerajem, napali oca i sina Židove, strgnuli im jarmulke s glave, provalili vrata WC-a u kojem su se sakrili, tukli ih i vikali im: “Zvijeri jedne, što radite u Gazi!”
Nepodnošljivo je danas biti Palestinac, ali nije lako biti ni Židov u Europi. Tako neki dan, u vijestima na Četvrtom programu HRT-a, riječ Izraelac bila je zamijenjena riječju Židov pa je izvještaj glasio – “Židovi su napali, Židovi su ubili stanovnike Gaze, Židovi ne dopuštaju dostavu hrane…” Pogrešno je i nemoralno prenositi nasilništvo Netanjahove vlade, izraelske državne politike na sve Židove i stvarati dojam da u Gazi možda, barem u namjeri, ubija i naš susjed.
Drugdje pak u svijetu podrška ubilačkom pohodu Netanjahua u Gazi izgovor je za islamofobiju. Ne vole Izrael, ali još manje vole Arape, a zapravo i jedni i drugi tamo osjećaju se ogorčeno i napušteno od svih. Izraelci od Zapada jer prošlo je vrijeme kad je Izrael bio neka vrsta neformalne 51. američke države, i nepredvidljivi Trump bi mogao, u svom lovu na Nobelovu nagradu, napucati i Izrael. Njima je to jasno, svjesni su. A Palestinci, koliko znam, cijelo vrijeme se pitaju: “Gdje su Arapi, gdje su Arapi?” Nema ih. Egipat i Jordan zatvorili granice, Saudijska Arabija ima svoje planove.
Odbacivanje Zapada
No, da ne širimo ovu temu…
U Europi je imperativ da se prizna Palestina također i dug prema Globalnom jugu jer jedini koji ne priznaju Palestinu su, uz iznimke, na Zapadu. Pustimo Trumpa i Ameriku, govorimo o Europi. Točno je da se sprema dostava pomoći u Gazu. Nijemci će organizirati zračne lifove i onda će se naći u čudu i nevjerici jer će Palestinci pokupiti hranu, vodu i lijekove iz paketa, ali neće osjećati ni zahvalnost ni poštovanje. Odbacivanje svega što je Zapad, u smislu vrijednosti, karakterizira ne samo Palestinu, nego cijeli Globalni jug. Odbacuje se sekularizam i pribjegava religioznom fanatizmu i političkom radikalizmu, odbacuje se demokracija, na što se pozivaju Netanjahu i Trump. Europa im ide na jetra kad propovijeda o ljudskim pravima i kad misli da je rješenje u bacanju paketa s hranom… Sve to vide kao odsjaj kolonijalizma, paternalističkog odnosa i licemjerja. Pitaju se: Što se nas tiče stari grijeh Europe oko Holokausta i njihov dug prema Izraelu. Je li to naš grijeh?
Eto, to je nekoliko početnih problema. A opet – Palestinu se mora priznati.
