Američko tržište radne snage je sve fleksibilnije, što dovodi do sve više poslova koji nisu na puno radno vrijeme, a posebice nisu u standardnom smjenskom radu.

Kako piše NBC News, situacija je posebice alarmantna u uslugama i maloprodaji gdje radno vrijeme sve češće određuju kompjutorski logaritmi nego konkretni menadžeri – princip rada "just-in-time". Naime, Uprave svih tvrtki žele što više optimizirati učinkovitost svojih zaposlenika pa se za to zadnjih godina u pravilu koriste složeni softveri koji izračunavaju utjecaj meteoroloških prilika, političku i društvenu situaciju, doba dana i godine te čitav drugi niz čimbenika na fluktuaciju kupaca.

Tome se onda prilagođava i radna snaga koja radi u tom sektoru, a što nerijetko znači da nema klasičnog radnog vremena u smjenama nego radnici moraju svojim poslodavcima biti dostupni 24 sata tjedno i sedam dana u mjesecu (naravno, u okvirima zakonske regulative o maksimalnih 40 do 60 radnih sati tjedno). Gledajući samo grafove, takva optimalizacija radnih procesa je dovela do smanjenja nezaposlenosti koja u SAD-u ne premašuje sedam posto, a takvi radnici i imaju nešto višu cijenu satnice od "standardnih radnika".  No, problem je što zaposlenici u takvim sektorima više ne mogu planirati niti organizirati svoj privatni život jer im kompjutorski logaritam uređuje život, ne po danima, nego doslovce po satima. Obitelji s djecom, posebice samohrane majke, nalaze se u nemogućoj misiji jer većina ostalih servisa koje su potrebne obitelji s djecom – pedijatri, zubari, vrtići ili škole rade po "standardnom" radnom vremenu (npr. od 08 do 18 sati). NBC prenosi podatke Instituta WorkLife iz Kalifornije prema kojem prije 25 godina gotovo i nije bilo honorarnih just-intime radnika u maloprodaji. Već 2007. se njihov broj povećao na 4,3 milijuna da bi danas čak 7,4 milijuna Amerikana bilo u statusu nedobrovoljnog honorarca u maloprodaji. Prema analizi WorkLifea, više od polovice svih radnika u maloprodaji se susreće s pojavom da šefovi ne uvažavaju njihove preferencije o radnom vremenu nego ga samovoljno nameću.

Kako je softver već doveo do ovakve situacije koja otuđuje čovjeka od njegove obitelji i društvenih aktivnosti, stručnjaci za radnu snagu u Americi predlažu da menadžeri inzistiraju da se napravi softver koji ne bi uzimao u obzir samo "potrebu za što većom profitabilnošću biznisa", nego i obiteljske i društvene potrebe zaposlenika, a da se nakon toga naravi logaritam koji bi bio optimalan za poslodavca i istodobno najmanje loš za radnika.