Predškolska djeca koja redovno promatraju majke s bebama brže shvaćaju potrebe drugih i razviju osećaje za druge. Na ideju je došao psihijatar iz Philadelphije Henry Perens, a ona je prvi put provjerena u Nemačkoj, u pilot-programu napravljenom u mücnhenskoj sveučilišnoj klinici Ludwig-Maximilian. Program je napravio dečji psihijatar Karl-Heinz Brisch koji pojašnjava da je promatranje beba preventivan program koji može pomoći roditeljima da spriječe da njihova deca budu agresivna ili anksiozna. “Majka prvi put dolazi s bebom koja je stara tek četiri do šest tjedana i zatim tijekom cijele godine svaki tjedan posjećuje istu grupu djece u dobi između tri i šest godina. Odgajateljice su obučene za promatranje bebe što znači da one usmjeravaju promatranje, a zatim postavljaju djeci razna pitanja”, objašnjava doktor Brisch. Prema njegovim riječima, empatija, uživljavanje u osećaje i potrebe drugih znatno smanjuje sklonost agresiji. Luis Kani je beba stara dva i pol mjeseca, ali već pomaže drugoj deci da shvate da je empatija osnova za sprječavanje agresivnog ponašanja. Njegova majka Sonja pristala je jedanput tjedno s Luisom doći u dečji vrtić i omogućiti djeci u dobi između tri i šest godina da vide šta su to, zapravo, bebe. “To mijenja mnogo kod djece. Obično, ona ne sjede mirno cijeli sat i promatraju, uvijek imaju nešto raditi – trče okolo, imaju nekakav program. Međutim, u ovom slučaju ona sjede i promatraju malo dijete”, kaže Sonja Kanis. Dodaje da su vrlo zanimljive reakcije i emocije na njihovim licima. “Poslije jednog sata postaju sve nervozniji i sve više žele ponovo trčkarati naokolo, ali taj sat zaista su koncentrirani na bebu”, kaže Sonja Kanis.

Za vrijeme programa djeca sjede u krugu oko Sonje Kanis i njene bebe. Ona doji Luisa, mijenja mu pelene, ljulja ga u naručju ili, jednostavno, promatra kako spava, a za to vrijeme odgojiteljica postavlja djeci pitanja. Tijekom 12 mjeseci, koliko program traje, djeca promatraju promjene do kojih dolazi kod bebe i promatraju kako od bespomoćnog dojenčeta nastaje dijete koje puže ili već hoda. Poslije godinu dana počinje nov program s novom majkom i novom bebom i naravno, novom grupom djece. Doktor Brisch kaže da više od polovice djece u grupama koje su bile obuhvaćene programom nema ni sestru, ni brata. “Svi su jedinci i nikada ne bi imali priliku vidjeti kako odrasta beba i kroz koje sve faze prolazi. Ovaj program za njih znači da su godinu dana s bebom, promatraju kako se ona motorički i emotivno razvija, i to je prva i vjerojatno jedina prilika da vide taj razvoj i interakciju majke i bebe”, kaže doktor Brisch. Doktor dodaje da je dokazano da su djeca koja nemaju razvijen osjećaj empatije, uživljavanja u osjećaj i potrebe drugog agresivnija u konfliktnim situacijama od djece kod koje je taj osjećaj razvijen. Barbara Poost, odgajateljica u dječjem vrtiću, uključena je već u drugi ciklus promatranja bebe i kaže da je prvi korak, jednostavno, promatranje i zapažanje. “Drugi korak je što beba osjeća i zašto to čini. Ideja je da svatko voli bebe, da su svi pozitivno raspoloženi prema njima i svako je spremniji potruditi se da vidi šta je toj maloj osobi potrebno.” Promatranje beba je emotivno pozitivno iskustvo, kaže Poostova. Odgajatelji i dječji psiholozi podržavaju program jer je jeftin i pokazalo se da su rezultati pozitivni. “Ideja je da djeca nauče uživjeti se u razmišljanje i emocije drugih, to je bit empatije”, kaže doktor Brisch. Ta sposobnost kod djece se razvija od treće godine – za dvogodišnjaka koji je umoran i gladan i svi drugi su umorni i gladni i on ne shvaća da emocije drugih mogu biti različite od njegovih. Tek od treće godine dijete shvaća da nečije misli mogu biti drukčije od njegovih. Ako stvorite atmosferu u kojoj djeca mogu to proučavati, ona su vrlo spremna da to i učine. Naime, otkriće da tvoje misli i osjećaji mogu biti različiti od misli i osjećaja drugih vrlo je zanimljivo”, kaže Brisch.
(PD)