Kada je američki predsjednik Donald Trump pokrenuo trgovinski rat protiv svijeta, posebno je jako carinama udario na uvoz iz Kine. Peking je na to žestoko uzvratio. Globalna trgovina zbog toga će opasti, proizvodi će postati skuplji i u Kini i u SAD-u, a višak će ići u državne riznice. Trump to želi, a kineski predsjednik Xi Jinping zna da mora pokazati da je čvrst i da je spreman osvetiti se “nasilniku”, kako Kina naziva Trumpovu Ameriku. Dvije su zemlje razmijenile teške riječi, ali jedna je izjava američkih vlasti posebno razgnjevila Kinu i Kineze.
Američki potpredsjednik J. D. Vance, braneći Trumpove carine, pitao se u intervjuu za prijateljski Fox News:
– Što je globalistička ekonomija donijela Sjedinjenim Američkim Državama? Odgovor je, u osnovi, baziran na dva principa: obilato se zadužujemo kako bismo kupili stvari koje druge zemlje naprave za nas. Reći ću to kristalno jasno, mi posuđujemo novac od kineskih seljaka kako bismo kupili stvari koje ti isti kineski seljaci proizvedu – rekao je američki potpredsjednik.
U Pekingu stoluju komunisti, ali ako su oni išta drugo, onda su istodobno i nacionalisti. Komentar o tomu da kineski “seljaci” posuđuju novac Americi i proizvode stvari naljutio je zemlju. Brojni su Kinezi na internetu pisali da Vance govori o zemlji, kako je to opisao CNN, u kojoj su “tvornička postrojenja puna industrijskih robota, gradovi su prihvatili električna vozila proizvedena kod kuće, a udaljeni gradovi povezani su nacionalnom mrežom visokorazvijene željeznice”.
– Istovremeno je začuđujuće i žalosno čuti potpredsjednika kako daje izjave pune neupućenosti i nepoštovanja – rekao je glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova Lin Jian. Drugim riječima, Kinezi smatraju: “Možete misliti o nama što želite jer nismo isti, ali da nas zovete seljacima… To neće proći.” Daleko je dogurala ta zemlja u kojoj je prije samo malo više od pola stoljeća tiranin Mao Ce-tung provodio politike koje su koštale života desetke milijuna ljudi. Na vlasti su isti crveni momci ustoličeni u istoj stranci, a predsjednika Xija neki i uspoređuju s Maovim likom, no današnja i nekadašnja Kina više nisu iste zemlje. Peking se time ponosi.
Novine Global Times, koje se smatra glasnogovornikom kineske vlade na engleskom jeziku, pisale su o tomu prije nekoliko godina: “Kada bi Kina mogla izgraditi vremenski stroj i poslati jednog od svojih 1,4 milijarde ljudi unatrag u vremenu na kraj 1970-ih, ta bi osoba bila začuđena zbog života uz lampu na kerozin, bez struje. Komunikacija s obitelji i prijateljima oslanjala bi se na poštare. Daleka putovanja značila bi stajanje u sporim vlakovima više sati ili dana”, pisale su kineske novine i zatim ponosno zaključile:
“Kina možda ne može izgraditi vremenski stroj. No promjene koje je donio napredak zemlje u znanosti i tehnologiji za obični kineski narod u posljednja četiri desetljeća jednako su toliko čarobne kao što su i zadivljujuće”, napisao je autor. U tim se riječima ocrtava kineski ponos i rastuće samopouzdanje. Osjećaj velikog ekonomskog, tehnološkog i društvenog napretka prožima zemlju i daje joj osjećaj da nitko na svjetskoj sceni nije iznad nje. To i jest razlog zašto je Kina odgovorila carinama većim od 80% na uvoz iz SAD-a kada je Trump uveo Kini carine više od sto posto. Kina se na međunarodnoj sceni ne želi doimati slabom.
No situacija je, kao i obično, komplicirana, a Peking zna da mu ne polazi za rukom sve što bi želio. Kineska meka moć, imidž koji zemlja ima u svijetu, i nije u skladu s njezinom ekonomskom moći, već je znatno manja. Mnogi ljudi, osobito na Zapadu, imaju dojam da se radi o neslobodnoj i nesimpatičnoj diktaturi u kojoj ljudi nestaju preko noći. Kineska kultura ne dominira svijetom ni izbliza kao američka. Isto tako, radi se o nuklearnoj sili koja ima ogromnu vojsku i nacionalistički nastrojeno stanovništvo, a koja ne kontrolira cijeli svoj teritorij.
Odnosno, polaže pravo na otok Tajvan, čija vlada pak za ujedinjenje ne želi ni čuti. Peking Tajvance vidi kao separatiste koji su našli saveznike u Washingtonu i javno govori da neće isključiti silu kao opciju za stavljanje Taipeija pod svoju kontrolu. No to Kini dosad nije uspjelo i iz toga proizlazi jasno pitanje kolika je zaista moć zemlje koja kontrolira trgovinske puteve i velike infrastrukturne projekte diljem svijeta, ali ne i svoje najvažnije nacionalno pitanje, odnos s Tajvanom.
Mitch Presnick i James B. Estes prošle su godine precizno detektirali četiri razloga zbog kojih je Kina jaka u svijetu politike i ekonomije. U tekstu za Harvard Business Review (HBR), časopis povezan s tim sveučilištem, istaknuli su inovacije, investicije u Globalnom jugu, domaće tržište s vrlo snažnom konkurencijom te golem broj stanovnika. Ovaj četverokut razloga dobrim dijelom objašnjava poziciju Kine u svijetu. Inovacije su ključ za Kinu, koja se, za razliku od Europe, trudi ići ukorak s vremenom. Primjerice, SAD je 2021. za istraživanje i razvoj trošio 277% više nego četvrt stoljeća prije. No Kina je u istom razdoblju istu brojku podigla još mnogo, mnogo brže, i to 3299%. U 11 ključnih tehnologija, primjerice u proizvodnji komponenti za litijske baterije za električna vozila, Kina ima udio veći od 80% svjetske proizvodnje.
Drugim riječima, ekonomija te zemlje potpuno je okrenuta budućnosti. Globalni jug, u koji Kina toliko mnogo ulaže, uključuje onaj dio planeta koji se nekada zvao Trećim svijetom. U tome je posebno važan projekt Pojas i put, u sklopu kojeg je Kina pomogla u izgradnji infrastrukture u 150 zemalja, a Peking u taj globalni projekt uključuje i gradnju Pelješkog mosta u Hrvatskoj. No većina najvažnijih projekata bila je u siromašnijim zemljama Afrike i Azije, u kojima je Peking znatno povećao svoj utjecaj. No neke su, poput Šri Lanke i Laosa, zapale u dužničko ropstvo jer više ne mogu otplaćivati goleme pozajmice.
Treći je razlog snažne kineske ekonomije vrlo kompetitivno domaće tržište. “Jednom kada Peking odluči razviti novu industriju, pokrajinske vlasti trude se nuditi poticaje i druge programe pomoći, na što se jave stotine poduzeća.” Autori zatim spominju i onaj najočitiji faktor – 1,4 milijarde stanovnika. Radi se o golemoj zemlji, koju je Indija tek nedavno prestigla kao najmnogoljudnija država.
Na Kinu otpada čak 17% globalnoga gospodarstva, a iako njezina ekonomija ne raste onoliko brzo kao nekad, i dalje joj je rast među bržima u svijetu. Kini to omogućuje da jače iskorači na međunarodnu scenu. No na njoj je čeka Amerika, koja je vrlo neprijateljski raspoložena prema politikama Pekinga. Sve američke vlade od prvoga Trumpova mandata otvoreno ističu da im je glavni cilj suzbiti kinesku ekspanziju. Osobito su na američkoj desnici uvjereni da je vladajuća klika u Kini glavni remetilački faktor u svijetu (slično, naravno, o Americi misle u Pekingu). Stoga se može očekivati nastavak kinesko-američkih svađa, posebno kada su u Bijeloj kući republikanci. A od tih političkih lomova na relaciji Washington – Peking neće biti pošteđena ni kineska ekonomija.
