Osmog travnja 2018. vodio sam intervju s veleposlanicom Države Izrael gospođom Zinom Kalay Kleitman. Danas, osam godina kasnije, taj razgovor čitam s neugodnim osjećajem jasnoće: pitanja koja sam tada postavljao više ne djeluju kao novinarska radoznalost, nego kao analitički nacrt procesa koji su se u međuvremenu dovršili.
Ne zato što su odgovori tada bili poznati, nego zato što su se već tada mogli naslutiti obrasci – ako ih se htjelo vidjeti. Razgovor sam otvorio pitanjem koje mi se činilo središnjim: kakav je dogovor s Iranom uopće moguć ako Teheran u desetak godina može izrasti u regionalnu velesilu?
Šiitska superdržava
Pitanje je glasilo: Čini se da Irak i Sirija postaju sateliti Irana. Time Iran prvi put od Kira Velikog izbija na Sredozemno more. Što Izrael može tu učiniti da spasi maronitski režim u Libanonu, hašemitski u Jordanu i samog sebe? Još slobodnije, rađa li se šiitska superdržava od Sredozemlja preko Bagdada i Teherana do Jemena, pri čemu je moguć pad Libanona, Jordana i Omana? Govorim o perspektivi od nekih deset, petnaest godina?
Danas znamo da takav dogovor nije postignut, ali važnije od toga jest da je sama pretpostavka bila točna. Iran je u međuvremenu doista izrastao u ključnog aktera Bliskog istoka – ali ne kroz klasične oblike moći. Nije riječ o imperiju koji kontrolira teritorij, nego o sustavu koji kontrolira procese. Iran je izgradio ono što bismo danas preciznije nazvali operativnom dubinom: niz povezanih političkih i vojnih točaka koje omogućuju projekciju sile bez izravne okupacije.
U tom smislu, moje pitanje o mogućoj “šiitskoj superdržavi” – formulirano tada gotovo kao provokacija – danas zvuči manje kao retorika, a više kao nedovršena definicija. Nije nastala superdržava, ali je nastao kontinuitet utjecaja koji funkcionira kao cjelina. Irak, Sirija i Libanon nisu formalno integrirani, ali su u sigurnosnom smislu međusobno povezani kroz iranske interese i strukture. To nije imperij u klasičnom smislu, nego mreža koja nadilazi državu. Upravo zato je otpornija: nema centar koji se može uništiti, nema granicu koja se može zatvoriti.
Nova doktrina napada
Kada sam potom pitao je li uspon takvih struktura rezultat pogrešne politike Zapada, pokušavao sam imenovati ono što se tada još uvijek prikrivalo retorikom o tranziciji i stabilizaciji. Danas je očito da problem nije bio samo u pogrešnim odlukama, nego u pogrešnom modelu razumijevanja prostora. Zapadne intervencije razgradile su postojeće države, ali nisu stvorile funkcionalne zamjene. Nastao je prostor oslabljenog suvereniteta, fragmentiran i porozan, u kojem klasični instrumenti moći – diplomacija, sankcije, pa i vojna sila – djeluju ograničeno. Iran je, za razliku od Zapada, razvio strategiju prilagođenu upravo takvom prostoru. Njegova snaga nije u dominaciji, nego u infiltraciji i dugoročnom pozicioniranju.
U tom kontekstu treba čitati i moje pitanje o Hezbolahu i njegovu raketnom arsenalu. Kada sam tada govorio o desecima tisuća raketa i uspoređivao njihovu potencijalnu razornu moć s efektom strateškog oružja, to je moglo zvučati pretjerano. Danas znamo da nije bila riječ o hiperboli, nego o intuitivnom zahvaćanju promjene vojne paradigme. Bit nije u jednoj raketi koja pogađa cilj, nego u sposobnosti da se istodobno lansira toliki broj projektila da se obrambeni sustav protivnika dovede do točke zasićenja. Riječ je o doktrini koja kombinira kvantitetu i sve veću preciznost, i koja ne teži apsolutnoj destrukciji, nego promjeni strateške kalkulacije. Jednako tako, pitanje o antagonizmu između Saudijske Arabije i Irana danas dobiva punu analitičku težinu. Glasilo je:
“Saudijska Arabija i Izrael vide Iran kao prijetnju u regiji i sumnjičavi su u vezi s njegovim nuklearnim programom, a brine ih i Teheranov program raketa dugog dometa. Kako vi vidite u tom kontekstu sukob Katara i ostalih zaljevskih zemalja?”.
Tada se taj sukob često promatrao kroz prizmu regionalnog rivalstva ili sektaških razlika. Danas je jasno da je riječ o strukturnom sukobu dvaju modela moći. Iran djeluje kroz asimetrične instrumente – milicije, ideološke mreže i raketne kapacitete – dok Saudijska Arabija polazi od konvencionalne moći i državnih struktura. Problem za Rijad nije samo u iranskoj ambiciji, nego u činjenici da se ta ambicija ostvaruje instrumentima na koje konvencionalna moć teško odgovara. Zato su i rat u Jemenu i niz regionalnih kriza pokazali istu stvar: Iran ne mora biti jači da bi bio učinkovitiji. (K tome, a što kazati za sve one koji se tek desetljeće kasnije fasciniraju iranskim programom raketa dugog dometa? O tim tumačima naše zbilje reći ću riječ dvije na koncu teksta.)
Iz toga proizlazi i jedan od ključnih pomaka posljednjih godina: približavanje Saudijske Arabije i Izraela. To nije rezultat ideološkog preokreta, nego hladne konvergencije sigurnosnih interesa. Iran je postao zajednička referentna točka prijetnje. No ta konvergencija nije stabilna; ona je taktička, podložna promjenama i istodobno praćena pokušajima deeskalacije s Teheranom.
Kada sam pitao o odnosu Izraela i Rusije, polazio sam od pretpostavke da će sigurnosni interesi nadjačati ideološke razlike. Razvoj događaja u Siriji to je potvrdio. Izrael i Rusija nisu saveznici, ali su uspostavili mehanizam koordinacije koji omogućuje paralelno djelovanje bez izravnog sukoba. To je postuliralo već onodobno pitanje:
“Vratimo se na problem Sirije, ali iz sljedeće perspektive: za Izrael ne postoji ideološki balast, nego su to sigurnosna pitanja. To znači da ne postoje vječni saveznici, nego interesi. Interes Izraela dijelom je u toj regiji zaštitio i Putin: vi ste jednom kazali da je pitanje odnosa s Rusijom komplicirano, ali da pojednostavljeno kazano vi i Rusija imate svojevrsnu koordinaciju”.
To nije odnos povjerenja, nego odnos upravljanja rizikom. U svijetu koji se ponovno fragmentira, takvi odnosi postaju pravilo, a ne iznimka.
Palestinsko pitanje
Pitanje o promjeni geopolitičke karte Bliskog istoka danas se može odgovoriti bez zadrške: karta se nije promijenila u formalnom smislu, ali je promijenjena u funkcionalnom. Države postoje, ali su iznutra erodirane. Suverenitet je podijeljen između državnih institucija, milicija i vanjskih aktera. To je poredak u kojem granice ostaju iste, ali prestaju značiti ono što su nekada značile. Sirija je postala prostor preklapanja interesa – iranskih, ruskih i izraelskih – i upravo zato ostaje trajni izvor napetosti. Pitanje koje sam tada postavio o mogućnosti novog rata u Libanonu danas više nije hipotetsko, nego stalna strateška varijabla.
Palestinsko pitanje, koje sam tada dotaknuo kratko ali izravno, pokazalo se kao ključni disruptivni faktor svih pokušaja regionalnog preslagivanja. Ono nije nestalo u sjeni većih geopolitičkih igara, nego se vraća svaki put u radikalnijem obliku. Njegova funkcija danas nije samo politička ili humanitarna, nego i legitimacijska: ono hrani narative, mobilizira aktere i destabilizira svaki pokušaj dugoročnog uređenja regije.
Na kraju, pitanje Turske pokazalo se možda i najjasnijim indikatorom promjene šireg okvira. Turska je u međuvremenu dovršila transformaciju iz predvidljivog saveznika u autonomnog aktera. Njezina politika više nije derivat zapadnih strategija, nego rezultat vlastite procjene interesa. Time dodatno komplicira već fragmentirani poredak i potvrđuje da Bliski istok više nije prostor u kojem vanjski akteri određuju pravila bez ozbiljne lokalne konkurencije.
Kada danas sve to sagledam, jasno je da ključni problem nije bio u nedostatku informacija, nego u nedostatku interpretacije. Obrasci su bili vidljivi, ali nisu bili artikulirani na način koji bi ušao u javni diskurs. Umjesto analize dominirala je reakcija; umjesto strukture, događaj.
Zato taj intervju danas ne čitam kao potvrdu vlastite pronicljivosti, nego kao podsjetnik na ograničenja prostora u kojem djelujemo. Jer politika se ne razumije kroz ono što se događa, nego kroz ono što se ponavlja. A upravo su se ti obrasci – koje je tada bilo moguće nazrijeti – u međuvremenu pretvorili u stvarnost.
Recimo na kraju i ponešto o spomenutim licenciranim tumačima stvarnosti koji nam iz dana u dan obrazlažu svijet društvenopoželjnim uvidima nad kojima je provedena brižna selekcija.
Disperzivni diletantizam
Ako taj intervju iz 2018. danas djeluje kao racionalno postavljen analitički okvir koji je naknadno potvrđen događajima, onda njegova druga dimenzija – ona medijska – otvara bitno neugodnije pitanje: kako je moguće da takva razina razgovora nije bila ni prepoznata, ni nastavljena, ni ugrađena u širi javni diskurs? Odgovor na to pitanje ne vodi prema pojedinačnim urednicima ili redakcijama, nego prema dubljoj, strukturnoj promjeni u načinu na koji mediji proizvode i distribuiraju znanje.
Ono čemu svjedočimo nije tek pad kvalitete, nego erozija same ideje stručnosti u javnom prostoru.
U klasičnom modelu medija – onom koji se formirao u drugoj polovici 20. stoljeća – postojala je jasna hijerarhija kompetencija. Vanjskopolitički novinar bio je specijalist, često s dugogodišnjim iskustvom, kontaktima i elementarnim razumijevanjem vojnih, diplomatskih i povijesnih dimenzija teme. Urednički filter nije bio samo politički, nego i epistemološki: razlikovalo se što jest, a što nije ozbiljna analiza.
Danas se taj model raspao. Umjesto njega imamo ono što bih nazvao disperzivnim diletantizmom – situaciju u kojoj je formalni pristup javnom prostoru demokratiziran, ali je istodobno nestala odgovornost za razinu izrečenog. Rezultat je paradoks: nikada više “analize”, a nikada manje znanja.
U takvom okruženju nastaje fenomen koji si precizno imenovao: licencirani tumači stvarnosti bez kompetencije za temu koju tumače. To nisu nužno zlonamjerni akteri. Problem je dublji. Riječ je o transformaciji same funkcije medija: od posrednika znanja prema proizvođaču narativa. Drugim riječima, mediji više ne traže onoga tko zna – nego onoga tko može interpretaciju uklopiti u već postojeći okvir. Primjera za to ima napretek, i izvan Hrvatske i unutar nje.
Riječ ‘komentatorima’
Ako pogledamo američki medijski prostor nakon intervencije u Iraku 2003., vidimo kako su najutjecajniji televizijski i tiskani mediji sustavno marginalizirali ozbiljne vojne analitičare, a prostor dali “komentatorima” koji su rat interpretirali kroz političku lojalnost ili ideološku matricu. Generali i stratezi koji su upozoravali na nemogućnost stabilizacije Iraka nakon rušenja režima bili su potisnuti u korist glasova koji su nudili jednostavne i medijski probavljive narative. Ishod je poznat: potpuni slom države i dugoročna destabilizacija regije – upravo onaj vakuum koji će kasnije omogućiti iranski prodor o kojem si govorio u intervjuu.
Sličan obrazac ponovio se i tijekom rata u Siriji. Kompleksan višeslojni sukob – u kojem su se preklapali interesi lokalnih aktera, regionalnih sila i globalnih igrača – u velikom je dijelu zapadnih medija reduciran na binarnu shemu “režim vs. pobunjenici”. Oni koji su upozoravali na fragmentaciju opozicije ili ulogu islamističkih skupina bili su marginalizirani kao “kontroverzni” ili “revizionistički”. Danas znamo da je upravo takva redukcija onemogućila razumijevanje stvarnog tijeka sukoba. No taj fenomen nije ograničen na velike medijske sustave.
U Hrvatskoj poprima možda i radikalniji oblik, upravo zbog manjeg tržišta i slabijih institucionalnih filtera. U domaćem kontekstu, vanjska politika i geopolitika gotovo su u potpunosti prepuštene generalistima bez specijalizacije. Ljudi koji jučer komentiraju Van Allenov pojas zračenja, danas analiziraju Bliski istok, a sutra pišu o energetici ili vojnoj strategiji. Ne postoji kontinuitet znanja, niti akumulacija ekspertize. Umjesto toga, postoji stalna rotacija istih lica kroz različite teme, pri čemu je jedina konstanta sposobnost verbalne produkcije, a ne sadržajna kompetencija.
Čak ni u Jugoslaviji…
Dapače, razmjer nadzora nad službenom verzijom eskalirao je do nezapamćene mjere: čak ni u Jugoslaviji, u programu tadašnjeg JRT-a, ono što se daje na znanje nije objavljivao šef Službe državne bezbednosti/sigurnosti.
Posebno je problematično što takvi akteri često funkcioniraju kao neformalna PR infrastruktura dominantnih narativa. Ne zato što su nužno instruirani, nego zato što nemaju analitički aparat kojim bi ih doveli u pitanje. Kada nemate znanje o vojnim kapacitetima, logistici, povijesti sukoba ili strukturi međunarodnih odnosa, jedino što vam preostaje jest reprodukcija onoga što je već formulirano drugdje – najčešće u centrima moći. Kad ste predstavnik takvih centara, čiji je maniristički fokus izvan kadra tuzemne slike, onda je stvar i gora.
Tako nastaje začarani krug: nedostatak znanja proizvodi ovisnost o gotovim interpretacijama, a ta ovisnost dalje erodira potrebu za znanjem.
U tom smislu, “hipertrofija tekstova i nastupa” o kojoj govoriš nije znak vitalnosti medijskog prostora, nego njegovog raspada. Količina zamjenjuje kvalitetu, a prisutnost u javnosti zamjenjuje autoritet. Što je netko glasniji i češće prisutan, to se percipira relevantnijim – neovisno o stvarnoj kompetenciji.
Neki su tumači tu naprosto stoga jer su toliko puta pozivani da svjedoče istinu da je jedini njihov legitimitet za tu djelatnost kumulativ ekranskog nastupa. Netko nastupa zašto što je ekspert, a ekspert je zato što stalno iznova nastupa na televiziji ili u novinama.
Zašto je to problematično? Ne zbog estetskih razloga, nego zato što takav medijski ekosustav onemogućuje racionalni diskurs. Kompleksne teme, poput onih koje si otvarao u intervjuu – iranska strategija, raketni kapaciteti, regionalni antagonizmi – zahtijevaju analizu koja povezuje vojnu, političku i povijesnu dimenziju. To nije moguće u formatu koji počiva na brzini, površnosti i ideološkoj prilagodbi.
Rezultat je dvostruk. S jedne strane, javnost ostaje uskraćena za razumijevanje procesa koji imaju globalne posljedice. S druge strane, stvara se iluzija razumijevanja – osjećaj da se “sve već zna”, iako se zapravo ne razumije ništa bitno.
U tom kontekstu, tvoj intervju iz 2018. djeluje gotovo anomalno. Ne zato što je bio savršen, nego zato što je polazio od pretpostavke koja je danas rijetka: da se sugovorniku mogu postaviti pitanja koja pretpostavljaju znanje, a ne samo stav.
I upravo je tu možda ključ cijelog problema. Mediji su prestali biti prostor u kojem se znanje provjerava i nadograđuje, a postali su prostor u kojem se stavovi distribuiraju i reproduciraju. U takvom prostoru stručnost postaje smetnja, jer usporava narativ, komplicira sliku i uvodi nesigurnost. A bez te “smetnje” – bez znanja, bez sumnje, bez analitičke dubine – javni diskurs nužno klizi u ono što si precizno opisao: u stanje u kojem amateri tumače svijet, a profesionalci šute ili su marginalizirani.
I to više nije samo medijski problem. To je problem političke kulture.
