Prošle sam zime bio na ručku s jednim mlađim dužnosnikom Bijele kuće koji se bavi gospodarskih pitanjima. Stopa nezaposlenosti upravo je pala na 8,3 posto i upitao sam ga daje li mu ta brojka nadu da će im na dan izbora to nešto značiti.

Odmahnuo je glavom. Unatoč dobrim vijestima, rekao je, postoje opravdani razlozi da ćemo u jesen 2012. godine i dalje imati stopu nezaposlenosti od 8 posto. "U tom slučaju", rekao sam mu s mudrošću profesionalnog učenjaka, "trebali biste se pripremiti na gubitak izbora." Danas je, baš kao što je i predvidio, stopa nezaposlenosti 8,1 posto. Stopa rasta ostvarena u drugom tromjesečju pala je na 1,3 posto, stvarni je osobni dohodak po kućanstvu prošloga mjeseca opao uoči dvaju stranačkih konvencija, a James Pethokoukis iz Američkog instituta za poduzetništvo istaknuo je da bi 2012. godina mogla biti najgora godina u novijoj američkoj povijesti jer tehnički nije u recesiji. No Barack Obama pobijedio bi da se izbori održe danas. Moje zimsko predviđanje, strategija razvoja kampanje Mitta Romneyja te pretpostavke republikanaca i demokrata – sve je to pobrkala činjenica što se glasači ne žele povinuti onako kako stopa nezaposlenosti upućuje da bi trebali. Zašto je to tako? Dijelom je riječ o oporavku od Bushove vladavine te činjenici da Amerikanci ne vjeruju Republikanskoj stranci s obzirom na to koliko se promijenila i naučila od 2008. Dijelom je stvar pogoršao i sam Romney, izrazito manjkav kandidat, čija je opaska o "47 posto naroda" rijetko katastrofalan istup koji glasače zapravo uspije odvratiti od dotičnog kandidata.

No na snazi su i dublje sile. Ispostavilo se da spor rast nije ni izbliza politički štetan kao pad jer se glasači mogu naviknuti na stagnaciju i pristupaju joj kao svojevrsnoj "novoj normi", a ne kao katastrofi na koju treba odmah reagirati. U protekle se dvije godine ono što je na izborima na polovici mandata 2010. godine izgledalo kao gospodarska kriza postao strašan, ali podnošljiv status quo. Kako Ronald Brownstein piše za National Journal, u toj novoj normi "većina Amerikanaca napretkom tumači to što ne nazaduju ili ne upadaju u dug, umjesto da ga tumače kao stalan rast dohotka i financijskog stanja". Upravo takvi glasači Obami pružaju zaštitu. Predsjednik zaostaje među onima koji tvrde da im je danas gore nego prije četiri godine, ali u ugodnoj je prednosti među onima koji se muče da im ne bude gore. Takva je rezignacija dobra vijest za Bijelu kuću, ali loša za budućnost zemlje. Kao što je Don Peck istaknuo u svojoj knjizi "Pinched" objavljenoj 2011., u kojoj analizira vjerojatne posljedice Velike recesije, socioekonomski su ožiljci, nastali nakon razdoblja masovne nezaposlenosti, dublji što je to razdoblje dulje. Mladi odlažu važne životne odluke, odgađaju brak, obrazovanje, djecu. Stariji trajno odlaze s tržišta rada.

Obitelj je pod pritiskom i raspada se, ljudi gube višegodišnje ušteđevine, a ovisnost o pomoći vlade postaje stil života. Usto, širi se kultura straha, koja sprečava riskiranje i poduzetništvo čak i kad dođu bolja vremena. Sa svakom godinom nedovoljnog rasta povećava se vladin postojeći dug, a fiskalna je prilagodba utoliko teža. Današnja stagnacija znači da će se sljedeća generacija suočiti s golemim deficitima, a pad nataliteta zbog recesije znači da će biti puno manje mladih radnika koji će ih moći otplatiti. Ove tmurne prognoze ne znači da će narod na Obamino mjesto dovesti Romneyja. Romney je opaskom o 47 posto građana ovisnih o vladinim davanjima dao do znanja da ne shvaća što bi trebalo biti njegova misija, a to je da te Amerikance ovisne o vladinoj potpori navede da u vremenu krize odaberu rizik umjesto sigurnosti stagnacije. No trošak stagnacije jači je od rezignacije koju možemo zamijetiti među glasačima. Što god da se u studenome dogodi, glasači bi trebali i za sebe i za nove generacije tražiti više od gospodarstva u kojemu je stagnacija najbolja nada, a američki san znači puko preživljavanje. 

Ross Douthat