Vjerojatno pod dojmom sjajne Netflixove dokumentarne serije “Turning point: The Bomb and the Cold War,” redatelja Briana Knappenbergera, o nuklearnom oružju i geopolitičkim promjenama u posljednjih osam desetljeća, ovoga sam tjedna, moram priznati, počeo dodatno strahovati za sudbinu čovječanstva.
Dokumentarna serija istražuje povijest nuklearnog oružja, Hladnog rata i trenutačne utrke u nuklearnom naoružanju, koristeći rat između Rusije i Ukrajine kao usporedbu za tekuću globalnu nuklearnu nestabilnost. Serija pokriva ključne događaje poput razvoja atomske bombe i raspada Sovjetskog Saveza, uz intervjue sa svjetskim vođama i povjesničarima kako bi povezala prošle događaje sa sadašnjim sukobima. Paralele s današnjim vremenom neizbježne su. Uz dodatak – danas je ipak nešto nesigurnije…
Faktor Tomahawk
Kad sam u utorak vidio izjavu Trumpova izaslanika Keitha Kellogga kako će Ukrajina dobiti zeleno svjetlo za upotrebu raketa Tomahawk duboko u ruskom teritoriju, strah se samo intenzivirao. Odgovor iz Kremlja nije trebalo dugo čekati.
“Bit će to znak da je Amerika u ratu s Rusijom”, poručili su sasvim očekivano.
Prije dva tjedna, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski izjavio je za američki portal Axios kako je od Trumpa tražio “jednu stvar” koja bi mogla prisiliti Rusiju na završetak rata. Ukrajinski dužnosnik kasnije je potvrdio da se radilo upravo o projektilima Tomahawk, čiji domet od 2500 kilometara daleko nadmašuje sve što je Kijevu do sada isporučeno. Prema planu, Washington bi projektile prodao europskim saveznicima, koji bi ih potom proslijedili Ukrajini.
Zelenski je prošloga tjedna dodatno zaoštrio retoriku, poručivši ruskim dužnosnicima u Moskvi da provjere “gdje su im skloništa” ako predsjednik Putin odbije mirovni sporazum ili prekid vatre.
S dometom do 2400 kilometara i bojnom glavom od 450 kilograma, taj krstareći projektil daleko je učinkovitiji od bilo kojeg sličnog oružja dugog dometa koje su zapadni saveznici dosad donirali Kijevu. Bivši američki predsjednik Joe Biden odbio je sličan zahtjev, koji je bio dio “Plana pobjede” u 10 točaka što ga je Zelenski predstavio na kraju Bidenovog mandata. Tada se smatralo da je isporuka takvih projektila prerizična jer bi mogli gađati ciljeve u Moskvi i potencijalno eskalirati sukob. No, kao znak rastućeg optimizma, Zelenski je za novinsku agenciju Axios otkrio da mu je Trump tijekom sastanka rekao: “Radit ćemo na tome”.
Nuklearna strategija svodi se na pružanje odvraćajućeg efekta dovoljnog da se izbjegnu najgori scenariji, a to se može postići bez značajnih promjena u deklarativnoj politici ili strukturama snaga.
Pod Trumpovom administracijom angažman SAD-a u Europi bit će značajno smanjen u nadolazećim godinama. Pitanje je koliko. Poznato je da je predsjednik Donald Trump razmatrao potpuno napuštanje NATO-a tijekom svog prvog mandata. Unatoč poricanjima da je to bila njegova trenutna namjera, to je poljuljalo povjerenje u pouzdanost Sjedinjenih Država kao saveznika u izvanrednim situacijama. Na konferenciji za novinare u veljači 2025. s britanskim premijerom Keirom Starmerom rekao je da podržava odredbu članka 5. NATO-a, dodajući: “Ne mislim da ćemo imati ikakvog razloga za to”.
Europske zemlje odlučile su takve izjave shvatiti doslovno iako ne mogu ponuditi nikakvu stvarnu utjehu jer izjave pružaju malo smjernica o tome što bi Trump učinio ako se suoči s trenutkom istine. Europljani ne žele potpuni prekid s SAD-om i žele održati NATO kao funkcionalnu asocijaciju.
Bez obzira koliko tvrde da su uvjereni, Europljani i dalje znaju da Trump nema entuzijazma za Savez i očekuje da preuzmu veću odgovornost za vlastitu sigurnost. Postignut je određeni napredak u povećanju proračuna i u načelu nema razloga zašto europske zemlje na kraju ne bi mogle dosegnuti i premašiti ruske konvencionalne sposobnosti, posebno s obzirom na gubitke koje je Rusija pretrpjela od veljače 2022. i rat s Ukrajinom koji još nije završen. Izazovi, i financijski i organizacijski, koje treba prevladati kako bi se postigla ta pozicija dobro su poznati i značajni, ali ne i nepremostivi.
Jedno područje gdje je najteže zamijeniti SAD jest pružanje nuklearnog jamstva. To stavlja u središte pozornosti Francusku i Veliku Britaniju kao dvije nuklearne sile Europe. Nijedna od njih nije prihvatila ideju zamjene SAD-a, ali moraju prihvatiti da bi njihove sposobnosti sada mogle biti važnije nego što su se smatrale u prošlosti.
Koalicija voljnih
Rusko-ukrajinski rat stavio je ovo pitanje u prvi plan. U veljači 2025. činilo se da je predsjednik Trump spreman brzo postići dogovor s Putinom kako bi riješio rat i da bi, kao dio tog dogovora, Ukrajini bio uskraćen budući pristup NATO-u. U tom slučaju, Ukrajina bi potencijalno ostala bez podrške ako Rusija obnovi svoju agresiju. Ukrajinsko iskustvo s jamstvima sigurnosti, od Budimpeštanskog memoranduma do Minskog sporazuma, nije bilo ohrabrujuće. Svjesni toga, Velika Britanija i Francuska nastojale su osmisliti alternativni aranžman koji bi uključivao “koaliciju voljnih” posvećenu podršci Ukrajini raspoređenim snagama. Kako bi ovom pristupu dali veću vjerodostojnost, zatražili su “podršku” od Trumpove administracije. Priroda ovog mehanizma nikada nije specificirana, ali se pretpostavljalo da se izraz odnosi na nuklearno jamstvo. Trump je skrenuo pozornost s tog pitanja. Na kraju, nedostatak napretka u pregovorima značio je da je pitanje ostalo nejasno.
Iako postojeća doktrina dopušta i Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj da tvrde da imaju određeni odvraćajući učinak u ime svih svojih europskih saveznika, imaju li oni doista snage koje bi to potkrijepile? Budući da je ovo pitanje aktualno i neposredno, a ne nešto za daleku budućnost, odgovor se mora temeljiti na snagama koje su trenutačno dostupne. Vodila se rasprava o pridruživanju drugih zemalja nuklearnom klubu. Primjerice, Poljska je pokrenula to pitanje. Jedan od uvjeta za pristupanje Njemačke NATO-u sredinom 1950-ih bio je da Njemačka pristane da neće stjecati nuklearno oružje, a ta je obveza ponovljena u vrijeme ponovnog ujedinjenja, iako je Njemačka bila dio saveza za dijeljenje naoružanja i, kao što je navedeno, ponekad je pokazivala interes za dijeljenje s Francuskom.
Kombinacija pravnih ograničenja nametnutih Ugovorom o neširenju nuklearnog oružja (NPT) i zahtjevne prirode svakog nuklearnog programa znači da za sada neće biti novih europskih nuklearnih sila. Njemačka ima pristup američkim nuklearnim bojevim glavama, njih dvadeset, u vojnoj bazi Bichel prema sporazumu o podjeli nuklearnog oružja, koji joj (zajedno s tri druge europske zemlje) omogućuje da ih koristi s vlastitim zrakoplovima i pilotima, iako – uz američki veto. Berlin planira zamijeniti svoju zastarjelu flotu Tornado mlažnjaka američkim F-35 mlažnjacima. Ako bi SAD odlučio napustiti NATO i raskinuti taj sporazum, pristup nuklearnim sposobnostima mogao bi biti još manji nego prije.
Mogu li Europljani sami?
Britanske i francuske snage operativno su neovisne o Sjedinjenim Američkim Državama. Međutim, one su također znatno manje i manje fleksibilne u usporedbi s američkim snagama. Vjeruje se da Rusija ima gotovo 4400 bojevih glava, dok ih SAD ima oko 3700. Nasuprot tome, UK i Francuska zajedno imaju oko 515 bojevih glava. No, brojke mogu zavarati. Pojedinačno, a posebno u kombinaciji, britanske i francuske snage mogle bi preživjeti prvi udar i zadati masivni udarac ciljevima u Rusiji.
Zbog prevladavajućeg fokusa na veličinu arsenala, lako je zaboraviti razornu moć jedne bojeve glave. Britanski ministar obrane John Healey istaknuo je sposobnost nanošenja “neopisive štete” protivnicima poput Rusije te naglasio da Velika Britanija ne bi trebala biti “sramežljiva” priznati da posjeduje takvo oružje. Nakon sveobuhvatne invazije na Ukrajinu, Francuska je poslala jasnu poruku slanjem tri od svoje četiri podmornice s nuklearnim oružjem u patrolu. Jedan francuski analitičar primijetio je:
“Pariz je također održao sve planirane nuklearne vježbe i raketne testove, dok su opreznije Sjedinjene Države odgodile dva testa svoje rakete Minuteman III.”
I Francuska i Velika Britanija mogu isporučiti svoje bojeve glave pomoću balističkih raketa lansiranih s podmornica (SLBM). Francuska, osim toga, ima krstareće rakete koje mogu nositi nuklearne bojeve glave i lansiraju se iz zraka, a nose ih zrakoplovi Rafale s kopna i s nosača zrakoplova. Velika Britanija trenutačno gradi četiri nove podmornice klase Dreadnought, svaka s 12 raketnih cijevi, kako bi zamijenile postojeće podmornice klase Vanguard sa 16 cijevi. Nosit će američke rakete Trident s do osam bojevih glava po raketi. Razmatralo se treba li Velika Britanija naručiti petu podmornicu ove klase, ali ona ne bi bila operativna prije 2030-ih. Druga tehnička mogućnost bila bi kupnja američkih nuklearnih F-35A i sklapanje sporazuma o podjeli nuklearnog oružja, ali to bi dodatno povećalo, a ne smanjilo, ovisnost o SAD-u.
Nuklearne brojke
I za kraj malo “nuklearnih” brojki. Devet država posjeduje nuklearno oružje – Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Francuska, Izrael, Rusija, Kina, Sjeverna Koreja, Indija i Pakistan – gotovo sve su tijekom 2024. nastavile s intenzivnim programima modernizacije, unaprjeđujući postojeće oružje i dodajući novije verzije.To je jedno od ključnih saznanja iz izvješća za 2025. Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI), pisao je nedavno Deutsche Welle.
Istraživači SIPRI-ja zaključuju da je od ukupno procijenjenih 12.241 nuklearnih bojevih glava u siječnju 2025. oko 9614 bilo u vojnim zalihama: ili postavljeno na rakete ili smješteno u bazama s operativnim snagama ili u središnjim skladištima iz kojih bi se mogle rasporediti.
Procjene govore da je oko 3912 tih bojevih glava bilo raspoređeno na raketama i zrakoplovima, a oko 2100 ih je bilo u stanju visoke borbene spremnosti na balističkim raketama. Gotovo sve te glave, oko 90 posto njih, pripadaju Rusiji ili SAD-u, no procjenjuje se da i Kina sada možda drži neke bojeve glave na raketama.
Analitičari SIPRI-ja upozoravaju da sve više država razmatra razvoj ili smještaj nuklearnog oružja, uz obnovljene nacionalne rasprave o nuklearnom statusu i strategiji. To uključuje i nove dogovore o raspoređivanju nuklearnog oružja: Rusija tvrdi da je rasporedila nuklearno oružje na teritoriju Bjelorusije, dok su neke članice NATO-a u Europi pokazale spremnost da kod sebe smjeste američko nuklearno oružje.
Sredinom 1980-ih, broj nuklearnih bojevih glava, bombi i granata u svijetu bio je mnogo veći nego sada – oko 64 tisuće. Od raspada Sovjetskog Saveza 1991. i kraja Hladnog rata, demontaža povučenih bojevih glava – onih koje su uklonjene iz nuklearnog arsenala – odvijala se brže nego raspoređivanje novih. Međutim, sudeći prema najnovijim procjenama, čini se da se taj trend preokrenuo.
“Najviše nas zabrinjava to što se dugoročno smanjenje broja nuklearnih bojevih glava bliži kraju”, rekao je direktor SIPRI-ja Dan Smith za Deutsche Welle.
Više od desetljeća
Iako je uobičajena praksa da države koje posjeduju nuklearno oružje moderniziraju i unapređuju svoje kapacitete, Smith kaže da je do pojačanja tog procesa došlo još krajem drugog mandata bivšeg predsjednika SAD-a Baracka Obame (od 2013. do 20. siječnja 2017.) uz veća ulaganja u nove generacije raketa i nosača.
“Već nekoliko godina prije toga, sigurnosni horizont u svijetu počeo se mračiti, i države s nuklearnim oružjem već su počele uvoditi procese koje bismo mogli nazvati ‘intenzivnom’ modernizacijom, dakle, ne samo lagano dotjerivanje, nego ozbiljne i velike promjene”, rekao je Smith.
Ruski predsjednik Vladimir Putin 2007. je održao govor na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji u kojem je oštro kritizirao svjetski poredak pod dominacijom SAD-a, širenje NATO-a prema istoku i pristup razoružanju koji je, po njegovu mišljenju, ugrožavao rusku sigurnost. Ali samo dvije godine kasnije, 2009., Barack Obama je u Pragu najavio cilj potpunog nuklearnog razoružanja.
“Postojanje tisuća nuklearnih bojevih glava je najopasnija ostavština Hladnog rata”, rekao je tada. Dodao je da će SAD “poduzeti konkretne korake prema svijetu bez nuklearnog oružja” i da će pregovarati o novom Sporazumu o smanjenju strateškog naoružanja (New START) s Rusijom. Taj sporazum je potpisan i stupio je na snagu 2011.
No, nakon ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022., Bidenova administracija objavila je nuklearnu strategiju za 2022. u kojoj je modernizacija američkog nuklearnog arsenala označena kao jedan od prioriteta. U veljači 2023., ruski predsjednik Putin potpisao je zakon kojim se obustavlja sudjelovanje Rusije u sporazumu New START.
“Val nesigurnosti je polako rastao još od 2007./08., preko 2014., do trenutka kada se počeo urušavati u veljači 2022. Mislim da su tada mnogi obični građani postali svjesni pogoršanja koje je već trajalo više od desetljeća”, rekao je Smith.
U uvodu izvješća SIPRI-ja, Smith upozorava na mogućnost nove utrke u nuklearnom naoružanju koja nosi “mnogo više rizika i neizvjesnosti” nego u doba Hladnog rata – ponajprije zbog umjetne inteligencije i novih tehnologija u područjima kibernetičkih kapaciteta i svemirskih sustava.
“Predstojeća utrka u nuklearnom naoružanju bit će jednako vezana uz umjetnu inteligenciju, kibernetički prostor i svemir, koliko i uz rakete u bunkerima, na podmornicama ili bombe na zrakoplovima. Jednako će biti važan softver koliko i hardver”, rekao je Smith.
To dodatno komplicira pitanje kako kontrolirati i nadgledati nuklearno oružje i zalihe jer je ranije konkurencija među nuklearnim silama bila uglavnom stvar brojki. Već se dugo vodi rasprava o umjetnoj inteligenciji u kontekstu takozvanih “robota ubojica” (sustavi smrtonosnog autonomnog oružja), a od početka ruske invazije na Ukrajinu i o upotrebi automatiziranih i poluautomatiziranih dronova – ali ne toliko u vezi s nuklearnim oružjem.
Sjetite se Petrova
Umjetna inteligencija omogućava obradu goleme količine informacija iznimno brzo, i u teoriji bi to trebalo pomoći donositeljima odluka da reagiraju brže. No, ako dođe do pogreške u softveru ili u sustavu koji se u potpunosti oslanja na LLM-ove (velike jezične modele), strojno učenje i umjetnu inteligenciju, čak i manji tehnički kvar mogao bi potencijalno dovesti do nuklearnog napada.
“Mislim da mora postojati crvena linija s kojom će se vjerojatno složiti svi politički i vojni čelnici, a to je da odluku o lansiranju nuklearnog oružja ne smije donositi umjetna inteligencija”, rekao je Smith, podsjećajući na sovjetskog potpukovnika Stanislava Petrova.
Petrov je 1983. bio na dužnosti u sovjetskom zapovjednom centru za rano upozorenje na nuklearni napad, 100 kilometara južno od Moskve, kada je sustav prijavio lansiranje jedne interkontinentalne balističke rakete iz SAD-a, a zatim još četiri. Srećom, Petrov je posumnjao da je riječ o lažnoj uzbuni i odlučio da informaciju ne proslijedi odmah zapovjednom lancu odluka koja je vjerojatno spriječila uzvratni nuklearni napad, a u najgorem slučaju i potpuni nuklearni rat.
Pitanje svih pitanja glasi – tko će u svijetu umjetne inteligencije odigrati ulogu potpukovnika Petrova?
